U Hrvatskoj je i borba za nacionalni interes naopaka

Komentar

Energetske kompanije u Hrvatskoj, barem one najveće, proteklih su godina poslovale vrlo dobro, a kako se to dogodilo u vremenima pandemijske i energetske krize mnogi se zalažu za dodatno oporezivanje tih kompanija. Izuzetak je možda HEP ove godine, jer je poslužio kao instrument vlade za prvi udar energetske krize.

Nije hrvatski izum želja da se nadiđe kriza zadiranjem u prihode onih koji u trenutcima krize imaju više sreće ili sposobnosti na tržištu, pojavljuju se takve ideje gotovo svuda, pa i u zemljama za koje ne bismo niti u snu mogli reći kako se radi o zemljama čije su elite i administracije neprijatelji tržišta.

Ipak, malo koja će vlast, kad dođe do nevolje, propustiti učiniti nešto i intervenirati novcem poreznih obveznika, bilo zbog želje pomoći stanovništvu ili zbog makjavelističke želje za osiguranjem dovoljnog broja glasova za svoj reizbor.

Od početka Putinovog rata u Ukrajini te od početka pripadajuće krize u opskrbi energentima, koja je izgledni okidač za nadolazeću recesiju te uslijed povijesne suše mnoge su energetske kompanije na Zapadu potonule.

Zbog toga su se vlasti odlučile za dokapitalizaciju te za ulazak u njihovo vlasništvo. Tako je Njemačka zbog očitih razloga nacionalizirala Gazpromove operacije u toj zemlji, ali i duboko ušla u posjede dionica najvećeg uvoznika plina Unipera.

Francuska je uslijed energetske krize i suša koje su zaustavile hlađenje nuklearki pojačala kontrolu nad vodećim proizvođačem struje EDF-om.

I u susjednoj Sloveniji, uslijed slabe opskrbljenosti plinom vlada Roberta Goloba ovih dana ulazi u dokapitalizaciju Geoplina čime pojačava kontrolu nad njegovim vlasnikom Petrolom, u kojem već ima veliku količinu dionice i gdje sudjeluje u upravljanju.

Zajedničko je ovim intervencijama poreznim novcem u suspenziju tržišta to što su to strateške kompanije koje su se uslijed poteškoća na tržištu, na koje nisu mogle utjecati, našle u velikim problemima koji bi mogli utjecati na cijelo gospodarstvo pojedine zemlje, a u slučaju Njemačke i Francuske i na gotovo cijelu energetsku zajednicu, ili barem na njen sjeverni dio.

No, ono što jest hrvatskim idejama imanentno, a ne radi se o porezu na prekomjernu dobit, su pozivi na nacionalizaciju kompanija kojima ide odlično, dakle ničime ne ugrožavaju hrvatsku gospodarsku situaciju. Iako bismo i onda i sada o pojedinim poslovnim odlukama i kvaliteti korporativnog upravljanja mogli povesti legitimnu raspravu.

Neki od njih su čak i podržali uvođenje posebnih poreza kako bi se stanovništvu i ostatku gospodarstva olakšala situacija.

Nije to neka novotarija, najglasniji zagovornici otimanja među analitičarima i profesorima na energetici domicilnim fakultetima takva su rješenja zagovarali i kada nije bilo krize, u vremenima konjunkture.

Sada su samo podigli uloge, poput poznatog “građanskog” energetskog suverenista, koji na izborima u BIH otvoreno druka za hrvatskog člana predsjedništva kojega biraju Bošnjaci. Ili poput uglednog akademskog stručnjaka za zelenu energiju koji poziva na otvaranje logora za sve koji ne misle kao on.

Više se ne zalažu za financijsko obeštećenje vlasnika tj za intervenciju kupovine energetskih kompanija poreznim novcem. Ta, kriza je, sada je zgodno, jednostrano izvlastiti dioničare.

Umjesto konkluzije, valja postaviti pitanje, sakrivaju li vlastitu destrukciju iz nacionalnih interesa znajući kako se samo uz pomoć države mogu ostvariti kao poslovni ljudi, jer ne žele samostalno riskirati kako bi došli u tu poziciju, radi zloće, radi destruktivnog politekonomskog uvjerenja ili radi naopake logike nacionalnih interesa?

Jer, kao što se to vidi na primjerima intervencije u Njemačkoj, Francuskoj i Sloveniji, nacionalni je interes jedino to da igrač na tržištu proizvodi dodanu vrijednost za svoje vlasnike, državni proračun i sve druge dionike nekog uokvirenog tržišta.

You may also like