U Hrvatskoj je dominantan svjetonazor nulte sume

Urednički komentar
Svake godine u ovo vrijeme  razgovaramo o BDP-u, njegovu rastu, padu ili stagnaciji. Nekako se pogodi da svake godine slušamo optimistične poruke o rastu hrvatskog gospodarstva.

Tako je bilo i ove godine, usprkos padu BDP-a od 15.1 posto, što i nije neka katastrofa s obzirom na zdravstvenu i gospodarsku krizu jer velika gospodarstva, poput Japana padaju i 40 posto, slušamo kako je najgore iza nas, kako ćemo spasiti svako radno mjesto, kako očekujemo milijarde iz proračuna EU namijenjenog u tu svrhu.

Govore nam, kao da su to stvari koji se događaju preko noći, u Hrvatsku evo dolazi Porsche, dolazi Tesla, kao da gomila investitora ne odlazi, kao Meggle, ili BAT koji planira otići, jer mu država ne može smanjiti trošarine, ta kriza je, a lokalni će izbori, kako sada smanjiti rashode proračuna?

Ili poput investitora u hidroelektrane, kojem prijeti zatvor zbog pokvarenih političara koji su umislili kako su svemoćni, a investirao je svojih 80 milijuna eura…. Mogli bismo nabrajati u nedogled, ali to je druga tema.

Podaci ipak govore nešto drugačije. Prvo nam je ministar Zdravko Marić priopćio kako je cijena koronakrize 21 milijardu kuna, onda nam je došao podatak kako je naš pad BDP-a među najgorima u EU, pa nam je DZS rekao kako je pad zaposlenosti u industriji vrlo velik, a na kraju valja reći i to kako europske milijarde ne rastu na drvetu, netko ih mora donijeti u proračun. Države, pa tako niti EU, nemaju novac koji ne uprihode od poreznih obveznika.

Potonji, iz fiskalno odgovornih zemalja zahtijevat će provođenje reformi za taj novac. Kako ćemo mi to provesti kad svake godine imamo neke izbore, a hrvatske stranke ovise o glasovima namaknutima odsustvom provedenih reformi? Ali i onih koji jako vole podržavljenje ekonomije.

Kad god su neki izbori, bilo državni, lokalni ili stranački, u ovom slučaju SDP-ovi, netko se očeše u nacionalizaciju INA-e, a otkup MOL-ovih dionica RH bi koštao između 10 i 15 milijardi kuna, s time što MOL ne pristaje na manje od 15. No, tu je i premija….

Možemo li onda reći kako je možebitna cijena krizne komunikacije ove vlasti više od 35 milijardi kuna?

Ono što, pak, najviše zabrinjava, jer BDP je mjerilo u koje ulazi cjelokupna ekonomska dinamika, pa i rashodi proračuna, svi oni tereti koje državni proračun ima, jest pad indeksa stvaranja dodane vrijednosti, od oko 12 posto. O čemu nitko ne govori.

Treba li nas to čuditi kad u hrvatski politički, ekonomski i medijski mainstream gotovo ne ulazi suprotstavljanje zabludi kako je ekonomija igra nulte sume, prema kojoj dodana vrijednost nije potrebna, ima novca koliko ima, samo ga treba preraspodijeliti?

You may also like

0 comments