I tako godinama, a da to nije potaknulo nikakve promjene u organizaciji okoštalog bolničkog sustava koji troši sve više za liječenje sve manjeg broja pacijenata. Zato je i ukupni dug bolnica dosegao 6,8 milijardi kuna od čega je 4 milijarde dospjelih u koje su uključeni i dugovi veledrogerijama za isporučene lijekove. Bez obzira pitamo li pacijente, liječnike, medicinske sestre, ravnatelje bolnica ili šefove klinike, odgovor će biti gotovo unisoni: ništa se u organizaciji hrvatskog zdravstva nije promijenilo zadnjih, sad već gotovo 30 godina, pa ni nakon što je Hrvatska ušla u EU, osim što je potrošnja na godišnjoj razini porasla za nekoliko milijardi kuna i sad se već bliži 26 milijardi, piše Jutarnji list.
Potvrđuje to i usporedba podataka o poslovanju hrvatskih bolnica 2013. s onima iz 2018. godine, iz kojih je razvidno da se sve manji broj pacijenata hospitalizira, ali to nije bio poticaj za veće smanjene broja kreveta u bolničkim ustanovama, a onda i za njihovu iskoristivost. No, u jednom segmentu bilježi se stalni rast proteklih šest godina, a to je broj liječnika koji rade u bolnicama. Naime, 2013. u hrvatskim je bolnicama bilo zaposleno 5861 liječnik, a 2018. njih 6838.
Drugim riječima, unatoč stalnim prijetnjama da će “Hrvatska doživjeti liječnički egzodus”, broj onih koji su sreću potražili u inozemstvu ne prelazi šestotinjak, jer pokazalo se da, dok jedni odlaze, drugi se vraćaju i zapošljavaju u hrvatskim bolnicama. Dapače, podaci Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo pokazuju da je, primjerice, u zagrebačkim bolnicama u tom šestogodišnjem razdoblju zaposleno 500 liječnika više, a da je broj hospitaliziranih pacijenata ostao podjednak, odnosno oko 250.000 godišnje. Zagrebačke bolnice također imaju i najveću iskoristivost bolničkih kreveta od oko 80 posto.
U stacionarnim odjelima hrvatskih bolnica 2013. godine liječilo se 744.188 osoba, uključujući boravke u bolnici zbog poroda, pobačaja i bolničke rehabilitacije. Od toga, 677.569 osoba liječilo se u bolnicama za liječenje akutnih bolesnika, a 66.619 u bolnicama za liječenje tzv. subakutnih i kroničnih bolesnika. Ukupan broj hospitalizacija na 100 stanovnika iznosio je 17,37. Podaci HZJZ-a također govore da je na stacionarnim odjelima hrvatskih bolnica 2018. bilo 718.902 hospitalizacije, a od toga 649.169 u djelatnostima za liječenje akutnih bolesnika. Ukupan broj hospitalizacija na 100 stanovnika iznosio je 16,78.
Najveći porast broja liječnika od ulaska Hrvatske u EU i to čak 45 posto imala je bolnica u Koprivničko-križevačkoj županiji, gdje je 2013. radilo 73 liječnika, a prošle godine njih 108. Slijedi Splitsko-dalmatinska županije u kojoj je broj liječnika porastao sa 486 na 642 ili 32 posto. I u Vukovarsko-srijemskoj županiji povećano je zapošljavanje liječnika za 28 posto. Za četvrtinu se pojačala liječnička ekipa u Dubrovačko-neretvanskoj i Karlovačkoj županiji te u gradu Zagrebu. U minusu i to za 15 posto bila je Virovitičko-podravska te za 17 posto Ličko-senjska županija.
Svi ti podaci o radu i poslovanju bolnica pokazuju da je u hrvatskom zdravstvu vrijeme stalo odavno odnosno da se nije učinilo ništa da ono bude učinkovitije i kvalitetnije, a tome ne doprinosi niti povećani broj liječnika. Naime, čak nekoliko puta u posljednjih šest godina Hrvatski je sabor gotovo aklamacijom prihvaćao tzv. master plan bolnica od kojih je posljednji bio za razdoblje od 2018. do 2020. po kojem su bolnice trebala odavno biti podijeljene u četiri regije. No, kao što je to uobičajeno, ‘papir sve trpi’, ali tzv. izvedbeni master plan nikad nije zaživio pa se i dalje ne zna koliko je bolnica potrebno Hrvatskoj u svakoj od tih regije, koliko odjela u svakoj od njih, pa onda sukladno tome i nužan kadrovski plan.
Činjenica je da brojke govore da u središnjoj i sjevernoj regiji sa Zagrebom živi 48 posto stanovnika, da je u njoj 15 bolnica ili polovica općih te dva KBC-a i tri KB-a kao i dvije klinike. Također je razvidno da na potezu od Splita do Dubrovnika nema ni jedne bolnice, a ministar to pokušava ‘riješiti’ tzv. dnevnom bolnicom u primjerice Metkoviću u kojoj bi radili liječnici iz dubrovačke bolnice, a u kojoj također kronično nedostaje liječnika.
I ne samo da nema provedbenog programa za Nacionalni plan razvoja bolnica već svi ministri dosad nisu uspjeli obaviti ono što je krucijalni uvjet za stabilizaciju i racionalizaciju hrvatskog zdravstva, a to je kategorizacija i akreditacija bolnica. Sve bi to jasno pokazalo gdje, što i tko treba biti, odnosno gdje su centri izvrsnosti u kojima se liječe najkompliciraniji pacijenti. Dakako, o tome bi ovisile i cijene koje za pojedine usluge plaća HZZO.
No, umjesto provedbe master plana bolnica, Ministarstvo zdravstva, ne bi li kupilo ljubav, ‘putuje’ po Hrvatskoj i uglavnom novcem fondova EU kupuje uređaje i gradi premda nema plana koji to opravdava osim ‘zamrzavanja postojećeg stanja’. Sam ministar benevolentno ‘reforme ostavlja svom nasljedniku’ premda je u protekle tri godine veći dio nužnih zahvata u organizaciji zdravstva mogao odraditi.
