Dogovor s Iranom konačno je postignut – ta zemlja dozvoljava nadzor nuklearnih postrojenja u zamjenu za ukidanje zapadnih sankcija. Ovo je povijesni dan, ali ne treba slaviti prerano, piše u komentaru Jamsheed Faroughi.
Postoji jedna dobra i jedna loša vijest. Najprije dobra: da, konačno se nad Bečom ukazao bijeli dim – dogovor je postignut. Loša vijest je da dogovor s Iranom o nadzoru atomskog programa tek treba provesti u djelo. Lakše je pričati i potpisivati nego provesti. Tek sada počinje glavna zadaća, naime zadovoljavanje onih koji bi u svakom slučaju bili protiv diplomatskih rješenja. A takvih je mnogo i svuda.Ali kako je uopće postignut dogovor? Jednom je bivši francuski šef diplomacije Bernard Kouchner rekao: ili će Iran imati bombu ili ćemo bombardirati Iran. Nema sumnje da bi obje opcije bile užasne za Iran i ostatak svijeta. Pregovori u Beču su međutim pokazali da postoji i treća opcija, da se traga za diplomatskim rješenjima i strpljivo ulaže u pobjedu razuma nad ludilom. Srećom, odigrano je upravo po tom receptu.
Sankcije protiv Teherana jesu djelovale, ali na duže staze ne bi bile rješenje nuklearnih nesuglasica. Jer upravo su tijekom sankcija tvrdolinijaši u Iranu pokrenuli više centrifuga, jače obogaćivali uran i vrtoglavo nastavljali svoju nuklearnu avanturu. Na stolu su onda bila samo dva sudbonosna scenarija: ili win-win-rješenje koje bi zadovoljilo sve ili vojna opcija. Iskustva iz afganistanskog i iračkog rata bila su zgodna demonstracija za međunarodnu zajednicu. Moglo se tamo odlično vidjeti da vojne opcije u pravilu donose više problema nego što rješavaju. Svijet i regija nisu postali ništa sigurniji nakon intervencije SAD-a i saveznika u Iraku – naprotiv. Zato je pobjeda diplomacije u konfliktu s Iranom tako važna.
Nakon mamutske runde pregovora koja je konačno završena happy endom možemo reći da je na talonu bilo mnogo više od iranskog nuklearnog programa ili mogućnosti da zemlja ajatolaha napravi atomsku bombu. Popis otvorenih pitanja rastao je iz godine u godinu, od pregovora do pregovora, dok se istovremeno mijenjala situacija u ovoj nestabilnoj regiji. Na kraju su pregovori s Iranom bili više politički nego tehnički i sve češće su se osobno pojavljivali šefovi diplomacija skupine 5+1. Radilo se o sankcijama i podizanju embarga na uvoz oružja, govorilo se o iranskim balističkim raketama, ulozi Teherana u regionalnim konfliktima, o ratovima u Jemenu, Siriji, Iraku i Bahreinu i iranskoj podršci radikalnim skupinama u tim sukobima. Što se ljudi u Iranu tiče, radilo se u pregovorima prije svega o popuštanju ili ukidanju takozvanih inteligentnih sankcija koje su zapravo paralizirale iransko gospodarstvo i ugrožavale živote građana.
Ovo jest povijesni dan. Ne samo za ljude u Iranu, već i za sve koji vjeruju da je moguće mirno rješavati konflikte. Ali to je tek jedna strana medalje. Bit će teško ako ne i nemoguće uvjeriti američke republikance i izraelske lobiste u SAD-u, tvrdolinijaše u Iranu ili Saudijce. Američki kongres ima 60 dana da se izjasni, a to će protivnicima dogovora dati vremena da ga torpediraju. Izraelski premijer Netanjahu već se javio za riječ, označivši dogovor povijesnom greškom. Mnogi dijele njegovo stajalište. U Beču je napisan djelić povijesti. Ali sada treba uložiti sve napore da se sporazum i provede – prije nego što i sam postane povijest.
