U Afganistanu se nastavlja krvoproliće, najviše stradavaju civili. Međunarodne mirovne jedinice nisu donijele mir zemlji jer je vojska morala obavljati zadaće političara, smatra dopisnica iz Kabula Sandra Petersmann.
Moramo li postaviti pitanje krivnje? Da, moramo. Pokušat ću objasniti i zašto. Naime, talibani osvajanjem Kundusa slave najveći uspjeh od njihovog svrgavanja s vlasti 2001. Time je i zadnjem berlinskom političaru sklonom uljepšavanju stvarnosti jasno da njemački vojni angažman nije donio mir Afganistanu – unatoč trinaestogodišnjem ulaganju milijardi eura i usprkos brojnim izgubljenim životima njemačkih vojnika. Ali već odavno se ovdje ne radi samo o njemačkoj vojsci i Kundusu. NATO kao cjelina nije donio mir Afganistanu, iako je u toj zemlji bilo stacionirano i do 130.000 njegovih vojnika. Službeno je intervencija NATO-a okončana prošlog prosinca. Međutim, u većem broju afganistanskih pokrajina krvoproliće se nastavilo. Žrtve su uglavnom civili. Pad Kundusa se, dakle, mora gledati u sveukupnom kontekstu zbivanja u zemlji.
A sveukupni kontekst je oduvijek bio internacionalan. U Afganistanu se stvarni ne mogu promatrati crno-bijelo, s jasnom podjelom na dobre i zle. Upravo Kundus pokazuje koliko je složena i zbunjujuća stvarnost u ovoj zemlji. Kroz sjevernu afganistansku provinciju Kundus i istoimeni glavni grad vode putovi šverca droge i oružja. To donosi profit borcima među kojima su talibani, pripadnici Al Kaide ili sljedbenici Islamske države, ali su tu i brojne paravojske lokalnih gospodara rata. I vladine jedinice. Skoro svi imaju svoje saveznike u inozemstvu: u Pakistanu, Iranu, Uzbekistanu, Tadžikistanu, Rusiji i na Zapadu. Dakle, civilno stanovništvo u Kundusu ima brojne neprijatelje. Ono je zatočeno između mnogo nejasnih frontova. Tako je i u cijeloj zemlji. Prisjetimo se; kada je u listopadu 2001. počela vojna intervencija predvođena Sjedinjenim Američkim Državama, u prvom planu su bili osveta i lov na Osamu bin Ladena, a ne izgradnja demokratske države. Vojsci je dan zadatak koji politika nije mogla ispuniti. Nije postojala jasna vizija s dobro formuliranim političkim ciljevima. Sada se to sveti, kao i činjenica da je NATO lokalne gospodare rata proglasio partnerima. Mnogi od njih su se obogatili dok su njihovi ljudi terorizirali civilno stanovništvo. Sve to je omogućilo talibanima da ponovo osvoje izgubljene teritorije.
Naravno, najjednostavnije rješenje bi bilo napustiti zemlju i za sobom zalupiti vrata. U mojim očima bi to bilo nemoralno, to bi bio zločin. I Njemačka snosi odgovornost. I mi smo gradili nove strukture vlasti u Afganistanu budeći velike nade kod civilnog stanovništva. Zar je slučajno da baš sada brojne izbjeglice iz Afganistana odlaze za Njemačku? Afganistanu je potreban iskren politički i diplomatski napor koji nije bio uložen prilikom intervencije 2001. Tek kada dođe do dogovora o političkim ciljevima, moguće je odgovoriti na pitanje koliko dugo bi Bundeswehr trebao ostati u zemlji. Ukoliko opet stavimo vojsku ispred politike ponovit će se i naš politički neuspjeh.
