Turska intervencija kao čimbenik energetske politike Hrvatske

Turske snage prešle su na sirijski teritorij i započele kopnenu vojnu operaciju. Službeni cilj intervencije je borba sa takozvanom Islamskom državom i Kurdskim militaristima. Tako je Turska postala jedina zemlja koja se odlučila na pravu kopnenu vojnu operaciju. Veliki igrači – SAD i Rusija – dosad su se oslanjali na zračne napade i dalekometnu raketnu paljbu s ratnih brodova.

Iako su službeni ciljevi jasno definirani, postoje opravdanje sumnje da je napad na Kurde i tzv. Islamsku državu samo dio većeg plana okupacije sjevera Sirije na tranzicijsko razdoblje ili čak sudjelovanje u njenom prekrojavanju. Za ovaj poduhvat Turska ima nekoliko potencijalnih motivirajućih razloga.

Piše: Branimir Vidmarović

Veliki zapadni dio uz tursko-sirijsku granicu naseljen je sirijskim Turkmenima – turkijskim narodom koje Ankara zdušno podržava i smatra svojim. Upravo su Turkmeni, koji se bore protiv Asadovih snaga, bili meta brojnih ruskih zračnih udara koji su doveli do zaoštravanja između Erdogana i Putina i u konačnici rezultirali neugodnim obaranjem vojnog zrakoplova SU-24. Pri tome zapadno i istočno područje uz granicu kontroliraju Kurdi, koji su tamo nakon izbijanja građanskog rata uspostavili de-facto autonomiju (istočno područje se zove Rojava).

Dugotrajan rat u Siriji kojem se ne nazire kraj, tijekom vremena samo bi učvrstio položaj Kurda. Budući da je Rusija isto s vremena na vrijeme podržavala Kurde, postojala je opasnost da bi u konačnici Moskva i Washington šutke podržali Kurdske težnje što bi u teoriji moglo rezultirati stvaranjem države Kurda. Presedana raznih nijansi ima: o Kosovu ne treba posebno pisati, dok je prije četiri godine sedamdeset posto zemalja UN-a su priznalo neovisnost Palestine i podržalo njen promatrački status. Ovom vojnom operacijom Erdogan želi spriječiti spajanje istočnog i zapadnog dijela kurdistanske de-facto autonomije. Zato je kao početna točka napada odabran grad Jarabulus koji se nalazi otprilike po sredini, između dvaju kurdskih područja.

Jedan od pravaca razgranate turske energetske mreže prebacuje naftu iz Iraka (Kirkuk) uzduž čitave tursko-sirijske granice. U svjetlu kurdskog dominiranja istočnim predjelom gdje se spajaju Turska, Sirija i Irak, Ankara tu vidi direktnu prijetnju i želi osigurati naftovod od Kurda i terorista. Da stvar bude zanimljivija na tom se sjeverozapadnom području Sirije nalazi se veliko naftno polje Rmelian, nekoliko lukrativnih nalazišta koje istražuje  i eksploatira mađarski MOL i rafinerije koje su trenutno pod kontrolom Kurda. Prije rata, Rmelian je proizvodio solidnih 165 tisuća barela dnevno. Cijela Turska proizvodi svega 61 tisuću barela nafte dnevno, dok potrošnja, odnosno uvoz iznosi oko 700 tisuća barela dnevno. Nije teško uočiti da bi se ta razlika mogla smanjiti kada bi turske kompanije mogle dobiti pristup potencijalu Rmeliana.

Na kartama pro-kurdskih portala i priobalna Latakija je označena kao teritorij Kurda. Preuveličavanje snaga ili ne, Ankara te tvrdnje neće zanemariti. Geostrateški gledano, predio oko grada Latakia je za Tursku potencijalan interes jer je svega 113 km udaljen od još jednog problematičnog područja – Cipra, i pruža dobar pogleda na suprotni od Turske jugoistočni dio otoka. Iako se može učiniti kako je ovaj faktor gotovo zanemariv (Cipar je dugi niz godina relativno stabilan) primjeri poput oštre borbe za male otočiće i hridine u Južnom kineskom moru nas upućuju na to da je pomorska geostrategija itekako živa.

Prema raspoloživoj informaciji i analizama, Turska više nema rigidan stav prema Asadu i spremna je – prema možebitnom dogovoru sa Rusijom – dati mu vremena za prijelazno razdoblje i formiranje nove vlade Sirije. No to nije razlog za povlačenje turskih snaga. Upravo suprotno, to je motivacija za produljenje turske intervencije. Uostalom ni Rusija koja je službeno najavila povlačenje snaga ne samo da to nije napravila, već je i dodatno pojačala svoju vojsku na terenu.

Ako Turska doista de-facto okupira dio Sirije na neodređeno vrijeme, teško da će reakcija svjetske zajednice ići dalje od zabrinutosti i apela za što ranije pronalaženje mirnog izlaska iz krize. Privremeno rješenje sa Asadovim povlačenjem i tranzicijskom vladom može potrajati godinama, a osiguranje stabilnosti i funkcioniranja Sirije – desetljećima.

No ono što Turska sigurno najviše priželjkuje a javno ne govori jest prava dioba Sirije na zone ili mandate. Sirija je nekoć bila stvorena iz komadića slomljenog Otomanskog carstva, što je u današnjem trendu argumentum ad historiae jedan od snažnih unutarnjih poticaja za tursku političku elitu da naginje ka takvom ishodu.

Početkom ove godine, John Kerry je izjavio kako je dioba Sirije „plan B“ koji treba ozbiljno razmotriti. Uzimajući u obzir Rusku prisutnost i njene interese, teško da će Sirija preživjeti kao cjelovita država, upozorio je tada Kerry. Potencijalni potpredsjednik SAD-a J. Stavridis je tu ideju razgranao i razradio oslanjajući se na iskustvo naših prostora. Prema Stavridisu, Sirija bi se mogla raspasti na dijelove poput Jugoslavije ili, u mekšem scenariju, federalizirati i podijeliti na entitete poput dejtonske Bosne. Stavridis je u svojoj analizi pretpostavio stvaranje Kurdske autonomije, što je zasigurno još jedanput uvjerilo Ankaru da je opasnost od američke podrške kurdskom suverenitetu realna.

Vojnom intervencijom Erdogan je neočekivano i vrlo odrješito odlučio u toj računici zamijeniti Kurde na Tursku te se nametnuti kao jedna od strana koja će sudjelovati u rješavanju sirijske budućnosti. Ukoliko se u međuvremenu ne dogodi nešto što će radikalno utjecati na razvoj situacije, to će mu vjerujem, poći za rukom. Trenutak je vješto odabran – veliki igrači su se našli, svaki na svoj način, u stupici. SAD i NATO ne mogu ne podržati Tursku dok je Rusko-tursko zbližavanje toliko svježe da se Kremlj zasad ne može otvoreno suprotstaviti Erdoganu. Analitičari nagađaju je li Turska obavijestila Moskvu o operaciji i dobila odobrenje, ili nije. No sasvim je sigurno da Rusija nije oduševljena ovakvim zaokretom. Jedini način na koji se Turska može neutralizirati je dublja Američko-ruska suradnja izvan reflektora medija i svjetske zajednice. Ali to je u ovom trenutku teško izvedivo.

Perspektive Turske okupacije i diobe Sirije tiču se i Hrvatske. INA u Siriji ima nekoliko bušotina, na području bloka Afamia, koji se nalazi između Alepa i Homsa, te na području Hayana, između Homsa i Palmire. U slučaju diobe Sirije, blok Afamia će se naći u domeni alavitske zone Damaska (Asada) dok bi susjedni Hayan jednako mogao biti ili pod Ruskim utjecajem, ili se naći pod kontrolom umjerenih sunita. Pošto je teško reći hoće li se stari ugovori poštovati, INA bi trebala, ako već nije, biti aktivan i vješt gost u veleposlanstvima Rusije, Turske i Sirije. Sudbina bloka Afamia, ako Asad poživi, uvelike ovisi i o tome koliko će hrvatska diplomacija uložiti truda u normalizaciju odnosa sa njegovom vladom. U misiji spašavanja bušotina, Hrvatska će možda biti primorana i angažirati jedinog Hrvata koji je na dobrom glasu u tamošnjim krajevima – Mesića.

Autor je doktor znanosti, stručnjak za kinesko-japanske odnose i sigurnost u Istočnoj Aziji. Diplomirao i doktorirao međunarodne odnose i diplomaciju na Moskovskom državnom institutu za međunarodne odnose. Aktivno se bavi istraživanjem različitih područja kineske vanjske politike i problema sigurnosti u Istočnoj Aziji. Tekst je nastao za potrebe portala Energypress.net.

You may also like