Ivan Brodić za Poslovni dnevnik
Otkad je postalo posve jasno kako će budući stanar Bijele kuće posve sigurno biti Donald Trump, u svome drugom mandatu, nakon mandata pauze, ne postoje analitičari na svim geografskim širinama i dužinama koji ne pokušavaju ući u njegovu glavu. Koje će biti implikacije sljedećega mandata na globalnu, u prvom redu europsku, sigurnost, energetiku i trgovinske tokove?
Pokušavaju tako detektirati namjere gospodina Trumpa glede odluka koje će u ovome mandatu donositi koje su vezane kako na unutrašnje tako i na vanjske političke prilike u koje je SAD, kao još uvijek vodeća globalna sila, umiješan. Prispodobljuju se tako njegove najnovije izjave, u mandatu pauze, tako i one iz predizborne kampanje njegovu prošlome mandatu. Izvlače se konkluzije kako ćemo svjedočiti novom protekcionističkom mandatu, u kojem će se SAD više baviti svojim unutrašnjim, i potrebama svoga, nego li se miješati u druge dijelove svijeta u kojima je Bidenova administracija izravno i posrednički bila involvirana.
Argumenti se pronalaze u Trumpovom dovođenju u pitanje budućnosti NATO saveza kakvoga ga poznajemo. Prisjetimo se, tadašnja administracija ultimativno je tražila povećanje izdvajanja za obranu u europskim zemljama, ali i povećanje konzumacije američkih energenata u Europi uz stalno inzistiranje na razvoju energetske infrastrukture u tom smjeru, u zamjenu za ostanak SAD-a kao zaštitnika od strana izvan bloka. Promjena sigurnosne paradigme se, doduše, dogodila, ne samo uslijed ovakvih asimetričnih pregovaračkih tehnika, svojstvenih poduzetnicima s reptilskim nagonima (usmjerenima na preživljavanje i stjecanje prednosti), nego i uslijed agresije Rusije na Ukrajinu što ima svoje postojane izazove u obrambenom sektoru, koji je zbog mira u Europi od kraja Drugoga svjetskog rata zanemarivan sustavno.
Ono što se također dogodilo jest početak značajnije konzumacije američkih i savezničkih energenata nakon sankcijama i fizičkim sabotažama terminiranih energetskih puteva iz Rusije, pa su tako američke kompanije, uz one norveške, postale najveći izvoznik prirodnog plina u Europu. U tom smislu intenziviran je i razvoj energetske infrastrukture za prihvat energenata, koji započeo upravo u mandatu Donalda Trumpa, od čega je početak izgradnje terminala za ukapljeni plin na Krku samo jedan od primjera.
Nalazimo se, dakle, u posve novom kontekstu, koji je u prošlome mandatu gospodina Trumpa, namjerno ili ne, bio tek naznačen. Deglobalizacija, uzrokovana pojavom nekoliko izazivača SAD-a, od kojih je najveći Kina, a najnostalgičniji Rusija, na globalnoj šahovskoj ploči. A deglobalizacija, pojava konkurentskih imperija, povijest nas uči, uvijek donosi gospodarski i sigurnosno izazovna vremena. Ostavimo li po strani statističku mogućnost nuklearnog armagedona, u najoptimističnijem slučaju to će biti srednjoročna trenja na linijama razdvajanja.
Spomenuta trenja, nove dimenzije ratovanja (ugrožavanje podvodnih komunikacijskih poveznica) i najavljena hladnija zima mogle bi spomenuta linija razdvajanja i američke energetske interese dovesti na novu razinu. U tom je smislu za očekivati daljnji pritisak na ruske energente koji, zbog izuzetaka na eurosankcije, koje su neke zemlje poput Mađarske i Slovačke, izborile zbog deklariranih specifičnosti svojih ekonomija i energetskih sektora, ali i zbog odsustva sankcija na ruski ukapljeni plin, iznose blizu jedne petine europskog miksa ugljikovodika.
Ako se to dogodi, to će dovesti do daljnjeg smanjenja opskrbe Europe, rasta cijena, ali i povećanja uvoza iz SAD-a i zemalja saveznica. Naime, Atlantik je jedan od rijetkih, ako ne i jedini, pravac lanaca opskrbe Europe koji nije pod teretom vanjskopolitičkih i sigurnosnih izazova. Za razliku od pravca iz Rusije, Crvenog mora i stalno odgađanog tinjajućeg konflikta oko Sjevernog pola.
Konzultirajmo kristalnu kuglu, jer povijest se, kako je rekao Mark Twain, vrlo rijetko ponavlja, no gotovo uvijek rimuje (slični uzroci rezultiraju sličnim posljedicama) i osvijestimo činjenicu kako se u zemlji isprepletenoj s toliko različitih interesa, od vojnoindustrijskih do energetskih, u jednom mandatu mogu promijeniti samo trendovi, ne i strateški geopolitički kodovi, onda možemo zaključiti kako kratkoročne bojazni od povlačenja Trumpove administracije s linija razdvajanja neće biti. Tek ultimatuma za povećanje participacije.
Bojazan hrvatskih površnih i navijačkih promatrača, o tomu kako će se gospodin Trump okrenuti više prema Beogradu i Budimpešti negoli prema Zagrebu, po mom je sudu, u novim okolnostima također pretjerana. Unatoč investicijama Trumpovog zeta u Beogradu, čini se kako će Aleksandar Vučić i Viktor Orban novoj američkoj administraciji vrlo teško objasniti početak gradnje Janafovog konkurenta, produžetka naftovoda Družba, u partnerstvu s ruskim kompanijama, ali i veliku izloženost ključnih infrastrukturnih projekata u obje zemlje kineskom državnom kapitalu.
Stoga će promijenjene okolnosti značiti i prilagodbu američkih interesa čiji je politika nužni servis. U hrvatskom kontekstu u miraz novoj administraciji donosimo Jadranski naftovod i terminal za ukapljeni plin na Krku, pa i budući projekt vodikovoda. Projekte koje je Europska unija označila kao strateške. Oni su zalog strateškog, energetskog, političkog i obrambenog saveza s liderom zapadnoga bloka, stoji u analizi Poslovnog dnevnika.
