Treba uvesti euro, a ne igrati se tečajem kune

Slaba ili čvrsta i jaka kuna, domaća valuta ili euro, pitanja su na koja će uvijek postojati barem dva različita odgovora. Njihova točnost ovisi prije svega o ekonomskom okruženju, ali i vremenskom okviru kad su pitanja postavljena. Slabija domaća valuta pogoduje konkurentnim proizvođačima u kratkom roku. Oni će nakon deprecijacije ostvariti veću dobit iskazanu u domaćoj valuti i/ili će moći ponuditi proizvode po nižim cijenama te povećati prodaju i proizvodnju, piše Velimir Šonje za Jutarnji list.

Nasuprot tome stoji čak sedam potencijalno negativnih učinaka slabije domaće valute.

Prvo, poskupjet će uvoz roba i usluga koje sami nismo u stanju konkurentno proizvesti – npr. nove tehnologije, energija. Samo u 2014. uvezli smo mineralnih goriva i maziva koje sami ne možemo proizvesti ni u približnim količinama pri tržišnim cijenama za gotovo 25 milijardi kuna. To znači da za svakih 1% nominalno slabije valute moramo platiti 250 milijuna kuna više u inozemstvo. To plaćanje znači da bi cijene (troškovi) u domaćoj valuti morale biti veće od trenutnih. No stvarni je iznos očekivanog troška još veći, jer mora obuhvatiti sve proizvodne inpute za koje nismo u stanju proizvesti dovoljno kvalitetne supstitute. A takvih je mnogo.

Drugo, više zabrinjava što bi nove tehnologije, koje ne proizvodimo, bile relativno skuplje kad im se cijene iskažu u domaćoj valuti. Stoga bi osjetniji pad vrijednosti domaće valute mogao imati učinak na dodatno tehnološko zaostajanje zbog odustajanja od kupnje relativno skupljih inozemnh modernih strojeva, opreme i softvera koji povećavaju produktivnost.

Treće, rast ulaznih cijena prelio bi se na rast drugih cijena. Gorivo i energija primjerice utječu na gotovo sve cijene. Prelijevanje cijena ne bi se nužno dogodilo prema formuli “1 za 1” – pogotovo u uvjetima nevelike domaće potražnje, ako bi očekivana inflacija ostala pod kontrolom, ali i zbog toga što energija ima sve manju ulogu u proizvodnim procesima zbog tehnološkog napretka i okretanja gospodarstva prema uslugama. No veliko je pitanje koliko bi dugo efekt prelijevanja cijena ostao ispod proporcionalnih “1 za 1” zbog neizvjesne reakcije sindikata.

Četvrto, dakle, pitanje je koliko bi dugo sindikati, pa i neorganizirani radnici trpjeli znatan pad životnog standarda (realnih plaća) iskazanog u stranoj valuti i cijenama koje izravno ovise o tečaju (poput goriva i energenata). Buđenje zahtjeva radnika za većim nadnicama zaoštrilo bi borbu u političkoj areni i apsorbiralo golemu količinu političke energije, koncentracije i medijske pažnje. S obzirom na dokazanu slabost kratkovidne populističke politike kakvu primjenjuju sve političke opcije u Hrvatskoj, mogu se očekivati povremena popuštanja sindikalnim zahtjevima i buđenje spirale nadnica i cijena. Ne plašim se ponavljanja davnih hiperinflacijskih epizoda, ali slutim mogućnost da se već u srednjem roku ponište eventualni pozitivni učinci pada vrijednosti domaće valute za konkurentne proizvođače.

Peto, rasprostiranje cjenovnih promjena dovelo bi do čestih i dobrim dijelom nepredvidivih promjena odnosa cijena, tj. troškova. O tim odnosima ovise investicijske odluke. Stoga bi se razvidnost i predvidivost ekonomskog okružja u uvjetima uzburkanih odnosa cijena i troškova mogle smanjiti, a to bi moglo pogoršati percepciju perspektiva i smanjiti privatna ulaganja.

Šesto, hrvatski vanjski dug iznosi oko 50 milijardi eura. Na njega se na godišnjoj razini plaća 1,2 – 1,5 mlrd. eura kamata. Pad vrijednosti kune proporcionalno bi se prelio na rast tereta otplata u domaćoj valuti. Na razini metafore bio bi to novi slučaj “švicarac”, ali za cjelokupno hrvatsko gospodarstvo.
Sedmo, i najveći dio unutarnjih dugova vezan je uz tečaj. Taj faktor bi znatno pojačao negativan učinak deprecijacije za sve sektore zadužene uz valutnu klauzulu, a to su i građani, i poduzeća, i vlada.

Stoga je realno očekivati da bi troškovi pada vrijednosti valute po čak sedam osnova ozbiljno premašili moguće koristi koje bi se kratkoročno pojavile kod konkurentnih proizvođača roba i usluga. Zbog toga se može zaključiti da financijska stabilnost u vidu stabilnog tečaja nije ekonomska dogma, nego racionalan odgovor na proračune troškova i koristi za gospodarstvo i društvo u cjelini. Za Hrvatsku je stoga racionalno težiti što skorijem uvođenju eura. Male srednjoeuropske zemlje, od Slovenije preko Slovačke do država na Baltiku, odabrale su takvu strategiju. Baš zato što su male, okružene oceanom eura i jer nisu u stanju proizvoditi mnoge proizvode i usluge. Za Hrvatsku je takvo rješenje još privlačnije jer je velik dio naše vezanosti uz stranu valutu posljedica racionalne odluke milijuna naših građana da štede u stranoj valuti. Mi smo, individualno, odavno ušli u eurozonu.
Međutim, dugogodišnja neodgovorna fiskalna politika priječi formalno uvođenje eura u skoro vrijeme. U takvim se uvjetima postavlja pitanje kako u sljedećih nekoliko godina voditi tečajnu politiku.

Prva je mogućnost čvrsto fiksirati vrijednost kune uz euro. Takvo bi rješenje bilo racionalno, s ciljem da se isključi svaka mogućnost ponavljanja slučaja “švicarac” za sve dužnike u eurima i da se minimiziraju drugi mogući troškovi. Bilo bi to državno priznanje odluke koju su milijuni građana davno donijeli.

Druga je mogućnost dopustiti fluktuacije tečaja unutar vrlo uskog intervala. Takva bi politika pokušala proizvesti minimalnu godišnju deprecijaciju (npr. po stopi 1%-2%) radi olakšanja restrukturiranja gospodarstva u pravcu izvoza, vodeći pri tome računa da negativni učinci ostanu pod kontrolom. Pitanje je, međutim, je li takvu “filigranski preciznu” politiku moguće izvesti i nadzirati, ili su rizici njezina otimanja kontroli ipak previsoki.

Treća je mogućnost financijski i tečajni avanturizam: osjetnija deprecijacija kune uz proglašavanje moratorija na otplatu vanjskog duga, ukidanje valutne klauzule, administrativna kontrola bitnih cijena i zamrzavanje plaća. Za naše starije građane to je podsjetnik na osamdesete.
Međutim, s obzirom na vrlo glasne ideje koje idu u tom pravcu, njihove zagovornike treba podsjetiti da su dužni izračunati troškove takvih politika i predstaviti ih javnosti. Autor ovoga teksta nije ih u stanju izračunati, jer se nalaze s onu stranu skupa mogućih rješenja koja ulaze u okvir razboritih politika.

You may also like

0 comments