Treba nam dugoročnije rješenje nego li je zatvaranje granica

Iako se migracije i prijelaz vanjskih granica velikog broja državljana trećih država ne bi trebali, sami po sebi, smatrati prijetnjom javnom poretku ili unutarnjoj sigurnosti neke države (prema Uredbi (EU) br. 1051/2013 EP od 22. listopada 2013.) te samim time, ne bi trebali direktno voditi prema privremenoj suspenziji schengenskih odredbi o slobodi kretanja, niz država EU, očigledno smatra da najnovija migrantska i izbjeglička kriza stvara strah za njihovu nacionalnu sigurnost te pokreću privremene i djelomične suspenzije „schengena“ na svojim granicama i uvode granične kontrole. Njemačka ja najavila privremenu suspenziju na granici s Austrijom, a istim putom će vjerojatno krenuti i sama Austrija na granici s Mađarskom, dok se glasovi koji zahtijevaju suspenziju čuju i u Belgiji, Francuskoj, Češkoj i Slovačkoj.

Dakako, države ne čine ništa mimo europskih pravila predviđenih u schengenskoj regulativi. Pravni okvir predviđa, u iznimnim situacijama, mogućnost privremene suspenzije odredbi o nekontroliranom graničnom režimu te ponovno uvođenje kontrole unutarnjih granica u slučaju ozbiljne prijetnje javnom poretku ili unutarnjoj sigurnosti, posebice nakon terorističkih napada ili zbog prijetnji od strane organiziranog kriminala. U tom slučaju, države su u mogućnosti uvesti kontrole u trajanju do 30 dana ili u predviđenom trajanju ozbiljne prijetnje ako se može predvidjeti da će ono trajati duže. Mjere suspenzije se mogu produžavati uz obvezu obavješćivanja nadležnih tijela EU do šest mjeseci, a u posebnim slučajevima maksimalno do dvije godine.

Privremene mjere suspenzije schengenskih odredbi ne treba promatrati kao problem, no ključno je da one nisu ni odgovarajuće rješenje za trenutnu migrantsku i izbjegličku krizu, koja je upravo navedena kao razlog nastupanja suspenzija.

Istovremeno, ni prijedlog da se migrante i izbjeglice ravnomjerno preraspodjeli na sve države članice EU (s izuzetkom UK, Irske i Danske – pri čemu se Irska samostalno prijavila za sudjelovanje u preraspodjeli), za koji se zalaže Europska Komisija i još neke države članice EU, poput Njemačke i Austrije, također nije primjeren pa u konačnici ni ostvariv pod trenutnim uvjetima neujednačenih socijalnih davanja unutar EU. Kako razina socijalnih prava nije istovjetna u svim državama članicama EU, tako ni one nisu sve jednako atraktivne za migrante i izbjeglice. Čak, kad bi se taj prijedlog i sproveo, u skladu s premisom da izbjeglice ne mogu birati mjesto smještaja, vrlo je vjerojatno da bi izbjeglice tražile (i pronalazile) načine kako da ipak ostvare dolazak u države u kojima mogu ostvariti najpovoljnije socijalne beneficije te kamo mogu dovesti i ostatak svoje obitelji.

Ako se stvarno želi sprovesti prijedlog o preraspodjeli izbjeglica i migranata unutar EU, onda EU prvo mora utvrditi istovjetnu razinu socijalnih davanja i dodatnih uvjeta za izbjeglice, koji bi vrijedili za sve države članice EU. To bi se vjerojatno moralo razviti u smjeru smanjenja atraktivnosti onih trenutno najatraktivnijih država. Upravo, korak u tom smjeru učinila je primjerice Danska prošli tjedan prepolovivši socijalna davanja i izmijenivši uvjete za dolazak izbjeglica i njihovih obitelji. Uz to, Danska je istovremeno objavila i oglas o novim (značajno nepovoljnijim) uvjetima u lokalnim medijima u Libanonu, Jordanu i drugim državama u kojima se nalaze izbjeglice, a sve kako bi u očima migranata i izbjeglica bila manje atraktivna.

Slijedom navedenog, ujednačavanje razine socijalnih prava i uvjeta za izbjeglice vjerojatno bi se razvijalo prema ujednačavanju s prosječnim socijalnim davanjima unutar EU, što bi za države poput Njemačke i Švedske bilo značajno smanjenje razine prava. S druge strane, u novo „europsko rješenje za izbjeglice“ trebaju biti preuzeti kvalitetni integracijski elementi iz njemačkog ili švedskog sustava, kao odgovarajuća rješenja u procesu pune integracije u društvo – poput slobodnog pristupa tržištu rada, tečajeva jezika i tečajeva upoznavanja s kulturom i poviješću domicilne sredine. Države članice EU trenutnu migrantsku i izbjegličku krizu, trebaju shvatiti kao nove iznenadne mogućnosti, a ne kao teški, gotovo nesavladivi, izazov. Ako bi uspjele sagledati krizu kroz tu prizmu, shvatile bi da mogu imati višestruke koristi od migranata i izbjeglica, i da ih u konačnici trebaju, gotovo jednako, kao što i izbjeglice i migranti misle da trebaju države EU.

Ipak, jedino pravo dugoročno rješenje ove migrantske i izbjegličke krize, koje bi EU trebala ponuditi, samostalno i u suradnji s drugim akterima u međunarodnoj zajednici, je rješavanje uzroka krize, a ne samo reagiranje na rezultate krize. To rješenje mora svakako obuhvatiti omogućavanje migrantima i izbjeglicama (kao i svim ostalim građanima tih država), upravo onog zbog čega su i prevalili vrlo trnoviti put iz svojih zemalja do EU – sigurnosti i socijalnog blagostanje – u njihovim domicilnim državama.

You may also like

0 comments