Treba li država otkupiti INA-u? Treba li MOL biti vlasnikom INA-e?

Komentar
Već smo pisali kako bi svaka predizborna kampanja u Hrvata bila dosadna bez igara oko naše najveće nacionalne kompanije INA-e.

Tako je i ovoga puta krenulo s napadima na dvije kompanije koje su zaradile na trgovini naftom, što je pojedincima sporno, predvođenima, možda, jedinstvenim vođom oporbe u povijesti Hrvatske, koji se toliko ekonomski, ali još više u energetskim temama, sramoti.

Izjavom kako je sporno kada naftna kompanija trguje naftom, na koju je državi platila koncesijsku naknadu, vođa se hrvatske oporbe Davor Bernardić, jedan od dvojice izglednih postizbornih hrvatskih premijera, upisao u anale politekonomske povijesti Hrvatske.

Slijedili su ga, ovih dana, gospoda iz naše najstarije liberalne stranke, osobito poznate po tome što im je smiješno kada netko kaže kako neće glasovati za njih, valjda mogu rasipati glasove imajući astronomsku podršku između 0.4 do 0.7 posto glasova, što im garantira jedno sigurno i jedno vrlo izgledno, ulazno mjesto, na listi sadašnje pozicije, za ulazak u Sabor.

Postavlja se pitanje čime je ta nakupina ekonomski neliberalnih smušenjaka, među kojima tek njihov predsjednik u svome matičnom gradu nešto smisleno radi, zadužila vladajuću stranku kada su im spremni osigurati pet posto od svih svojih izglednih saborskih zastupnika, a da nisu isporučili niti jedan jedini politički rezultat u četiri godine?

Osim lobiranja protiv ulaska privatnog brodograditelja u Uljanik za račun obećanja ulaska kineskog državnog kapitala u taj škver. No, ostavimo se mi digresija, rečeni smušenjaci uspjeli su u javnoj komunikaciji izgovoriti rečenicu kako je MOL do svojih dionica INA-e došao na kriminalan način. Ovi liberalni ekstragenijalci uspjeli su transakciju dionica na tržištu kapitala proglasiti kriminalom.

Ovakav komunikacijski izum, ravan ekvivalentu Nobela za ekonomiju, do sada nitko nikada nije uputio u javni prostor, vjerojatno nigdje gdje postoji višestranačje i tržište kapitala. Nije to bilo sporno niti jednom sudu, pa ni arbitražnom. Nije to bilo sporno niti „konzultantima“ koji su neki su od najvećih zagovornika neuspjele arbitraže RH protiv MOL-a o upravljačkim pravima.

A spomenutu arbitražu o onome što je hrvatskom pravosuđu sporno, stjecanju upravljačkih prava u INA-i, je RH izgubila, usprkos vrlo stručnim studijama o štetnosti MOL-a za INA-u, koje čak niti hrvatski pravni tim nije smatrao uputnim koristiti u arbitražnom procesu, a koja je proglašena državnom tajnom.

Arbitražni je sud ocijenio kako protupravnog stjecanja upravljačkih prava, barem ne na način kako su to ocijenili hrvatski organi progona, nije bilo i kako je suđenje obilježio politički progon.
Premijeru Andreju Plenkoviću nije preostalo drugo nego obećati otkup dionica INA-e koje su u posjedu MOL-a, što nam se sada, u svaki izborni ciklus, kojih u Hrvatskoj, hvala Bogu, imamo svake godine, vraća kao bumerang.

Nakon nekoliko mijenjanja konzultantske kuće koja treba odraditi nepotreban posao, procijeniti vrijednost INA-e, sada čekamo rezultat zadnje izabrane. Nepotreban posao na pogon poreznog novca za prženje 1.8 do 2.1 milijarde eura poreznog novca, rekao bih.

Naime, toliko vrijede, za MOL, njihove dionice INA-e, a bilo bi tu i nekih premija, kako to ide u takvim transakcijama.

Naglašavaju smušenjaci, dodatno pogonjeni nekim medijskim mišljenjima, ali i pseudoinformacijama koje, kako ministar Ćorić insinuira, plasiraju smijenjeni članovi uprave kompanije, kako INA-u treba otkupiti kako ne bi postala mađarska tvrtka. Jer sada je već, kažu, tvrtka koja putem svoga relativnog vlasnika i upravljača, MOL-a, služi mađarskim nacionalnim interesima.

To što su obje tvrtke izlistane na burzi, MOL i na londonskoj, i kao takve imaju jedini zadatak maksimizirati dividendne interese svojih dioničara i to što je vrhunski nacionalni interes da tvrtke lišene upravljanja državnom infrastrukturom plaćaju što više svojih obveza prema važećim zakonima država na čijem su teritoriju registrirane, to gore po istinu.

No, vratimo se mi novcu, na koji je ispravno upozorio kandidat za zastupnika u Saboru, na listi stranaka Pametno i Fokus, Davor Huić. Naime u ovo korona vrijeme, kada i ministar Marić priznaje, jučer na HRT-u, kako je trenutna rupa koju treba zakrpati 1.25 milijardi dolara, gospoda žele potrošiti 1.8 do 2.1 milijardu eura za tržišnog igrača, radi podržavljenja INA-e?! I odakle bismo osigurali dodatan novac za premiju, ali i za investiciju od 600 milijuna eura za modernizaciju rafinerije u Rijeci?

Budimo ipak pošteni, ova kampanja nema za cilj da INA bude vječno u vlasništvu RH. Svi oni spominju kako će je transparentno (nakon reotkupa) prodati nekom investitoru. I to u godini kad je INA-i pao promet 40 posto…. Sretno nam bilo s visinom minusa na tom poslu.

Pod pretpostavkom da nema tako glupog investitora koji bi gospodi dao novac za 49 posto dionica, kako bi gospoda smušenjaci upravljali kompanijom, a taj luđak pokrivao gubitke, hajdemo vidjeti te dosadašnje pokušaje. Dakako, i pod pretpostavkom da se MOL ne dogovori sam s nekim investitorom i proda svoj udio kako bi se riješio jedinog negativnog slučaja koji ima na leđima na teritoriju na kojem radi, od rijeke Po do Pakistana na istoku i Arktika na sjeveru.

Imali smo neke građevinske magnate, češko kanadske poduzetnike, koje je osobito zagovarao Most, a koji su htjeli da im se da INA na upravljanje za akontacijsku ratu, a ostatak bi otplatili iz poslovanja INA-e. Imali smo neke američke fondove rizičnog kapitala koji su htjeli kupiti 75 posto dionica INA-e za 3.5 milijardi eura, uz uvjet da nakon tri godine RH otkupi od njih tvrtku za istu cijenu, uvećanu za premiju. Gdje to ima? I ja bih.

Osobito su perverzni protivnici državnog dioničarstva u MOL-u, gdje Mađarska država ima 15 posto izravnog plus nešto manje od 10 posto neizravnog utjecaja, koji lobiraju ne bi li INA-u kupio OMV, u kojem je znatno više državnog udjela. Perverznije je to još i više zato što OMV-om upravlja privatni menadžment, a ne državni, što je u INA-i, smušenjacima te pripadajućim medijskim i „stručnim“ konzultantima vrlo sporno.

No, vrhunac je perverzije lobiranje kako bi INA-u kupio Rosnjeft. Ne zbog toga što je to ruski kapital, Rosnjeft je ozbiljna i ugledna tvrtka, nego radi toga što je to ruski državni kapital više od 50 posto, pa se postavlja i dodatno pitanje bi li EK takvu jednu transakciju, za tvrtku koja je tržišna, ne upravlja infrastrukturom, odobrila.

Naposljetku, treba li našoj državi INA? Treba li MOL biti vlasnik INA-e? Posve je svejedno tko je njen vlasnik. Treba nam financijski jaka i stabilna INA, koja maksimizira profit svojih dioničara te biva lukrativan uplatitelj poreza i drugih obveza u proračun. A za to je potrebno da nema utege nerentabilnih postrojenja. Za one koje boli pretvaranje Siska u biorafineriju, samo jedna rečenica. Nekada moćni Grunding, lukrativni njemački porezni obveznik, proizvodi usisavače, i to na brodovima u eksteritorijalnim vodama.

Teži je slučaj kako će itko više doći, a da ne preuzme 74 posto dionica tvrtke, sukladno Zakonu o INA-i. Naime, mi kao država i imamo obvezu, uz prijetnju sankcijama Europskoj komisiji, prodati ostatak dionica do tog iznosa. Uostalom, državi tih 25 posto plus jedna dionica garantira posve dovoljno. Da INA neće izgubiti brand i da će ostati hrvatska firma, pod hrvatskim sudovima. Što je osobito važno za energetsku sigurnost u nepredviđenim uvjetima kada svaka država zakonski, većinom privremeno, suspendira tržište.

Treba li država biti vlasnik takvog poduzeća? Nikada više INA to ne bi preživjela, a jedva je preživjela i Domovinski rat koji je iznijela na svojim leđima te to što je prije i poslije njega bila alternativna platforma za uhljebljivanje raznih probisvijeta, koji su, radije nego li upravljali INA-om manirom dobrog gospodara, pronalazili izgubljene tankere, stanove, cisterne i druge vrste osobnih beneficija na račun kompanije.

Privatni vlasnik je odbio biti bankomat za takve rabote. Vjerojatno je u tome problem.

Nakon što su shvatili, priznanjem ministra Malenice, kako je na rashodovnoj strani proračuna 30 posto previše zaposlenih, hrvatskim politekonomskim smušenjacima, koji se energetski i ekonomski ekstremno sramote, sada očito treba novi poligon za uhljebljivanje. Ako im pokoji konzultant lažno obeća kako će neki investitor pokrivati njihove uhljebničke dugove, još bolje za njihovu socijalističku komunikaciju. A od jučer i liberalnu.

Samo u Hrvatskoj je politički legitimno smanjivati burzovnu vrijednost jednog od najvećih poreznih obveznika jeftinim populističkim napadima na privatnog vlasnika, zamaskiranima u netržišnu i neinfrastrukturnu definiciju nacionalnih interesa, a smatrati se političkim mainstreamom.

Svekoliki strani investitor na ovom je i brojnim drugim primjerima već shvatio investicijski aksiom ABC. Anything but Croatia!

You may also like