Transport plina kao poziv na teroristički udar

Transport plina kopnenim putem, željeznicom ili kamionima, spada u najsloženije transporte HAZMAT a i tehnički su golem izazov za svaku policiju i obavijesno, noćna mora svakoj agenciji koja se bavi unutarnjom sigurnošću svake zemlje.

Transport plina od luke Ploče na sjever, čak i u Madžarsku i dalje, bez plinovoda, samo željeznicom ili kamionima – cisternama je bez dvojbe pozivnica da se netko motiviran sjeti nečeg jako gadnog i u vojnim razmjerima gadnijeg od nuklearnog udara, tzv. AIR – FUEL eksploziva ili termobarika. Uz sav Hollywood i co. nuklearni materijal je nedostupan ikomu osim vlasnicima, a tu može nastati tzv. MAF ili material ancounted for, u scenarijima nedostupnim teroristima i nevladinim paramilitarnim postrojbama.

Termobarik je dostupan. Tehnički, riječ je o plinu propan – butan tipa, pod visokim tlakom zbijenom u što manje prostora koji se inicijalno razbija bez paljenja, stvara eksplozivnu koncentraciju, te tek onda inicira, djelić sekunde poslije, paljenje s posljedicama next to A bombe, doduše na bitno manjem teritoriju. U zraku, pored ogromnih temperatura koje razvija udarni val, na do desetak minuta, nestaje kisik.

Oproban u Vietnamu za zaustavljanje Đapove ofenzive na jug, jednom protiv Sadamove garde, koja je odmah obustavila borbu u 2. Zaljevskom ratu i na Tora Bori kada se lovilo Bin Ladena. Užasavajući efekti su odložili učestaliju uporabu kod Zapadnih saveznika, no Sovjeti/Rusi su ga češće koristili od Afganistana do Kavkaza, osobito u Čečeniji. Složeno air – fuel oružje, gravitacije bombe ili bojeve glave raketa, mogu proizvoditi samo države razvijene vojne industrije, no improvizirana eksplozivna sredstva, IED, mogu sve bolje opremljene terorističke grupe, osobito one u kojima su sljedbenici spremni žrtvovati život.

Sve što im treba je transport plina od par rđavih cisterni kroz naseljeno mjesto, dvojica žrtvovanih, jedan naoružan velikokalibarskom puškom, npr. 0.50 cal, drugi RPG om, jedan osmatrač i tih dan bez vjetra. Velikokalibarska puška brzom paljbom sa max 5 metaka buši jednu cisternu iz koje se odmah pod visokim tlakom otpušta plin, a drugi strijelac iz RPG a ili čak sa par fosfornih metaka inicira eksploziju.

Točka na oko 1 km okolo, udarni toplotni val od oko 300*C još kruga do 5 km i oko 10 tak km okolo horor. Spremajući se za ovaj tekstić, malo sam se okolo raspitao i s užasom ustanovio da EU regulacije ne dozvoljavaju prijevoz HAZMAT a kroz gradove, da se plin mora željeznicom ili kamionima voziti gradskim zaobilaznicama koje ni RH ni BiH nemaju, te da se vlakovi s cisternama ne smiju zaustavljati niti voziti manje od 70 km/h radi onemogućavanja stvaranja eksplozivne koncentracije?!

Šokantno!

Pa nedavno se na pruzi prema Sarajevu, na kojoj je maksimalna dozvoljena brzina mislim 50 km/h, iz čista mira izvrnuo vlak, a prošle zime, samo nas je vlakovođa spasio pred tunelom na Ivanu kada je na vrijeme ugledao slomljenu šinu.

Sve željezničke postaje od Ploča do Sarajeva i dalje, prolaze kroz centre gradova za joje svojim da imaju pojma što im se sprema kada se dovrši krpljenje plinskih i naftnih terminala i kada krene transport ne LNG a koji je prilično stabilan, već LPG a iliti plina za auta. O cestovnom prometu kroz te dvije države, ne bih. I za kraj najzanimljivije, ovo još nitko nije niti zagrebao. Npr. teroristički napad na kompoziciju plina na ne dao Bog metkovačkom, opuzenskom, čapljinskom ili mostarskom kolodvoru, centri gradova, Jablanica, Konjic, Sarajevo, Zenica…

Ili je plinsko društvo toliko moćno da se nitko ne usuđuje?!

Autor je Goran Raguž, belgijsko-bosanskohercegovački bloger. Tekst je objavljen na njegovom Facebook profilu

You may also like