Tonino Picula prvi je istaknuo kandidaturu za predsjednika SDP-a, no u međuvremenu se već suočio s lošom percepcijom nekih poruka u javnosti, posebice kada je rekao da stranku misli voditi iz Bruxellesa.
“Priča o mailu iz Bruxellesa je jednako vjerodostojna kao i tvrdnja da ću stranku voditi iz Bruxellesa. Dakle, riječ je o falsifikatu. Kandidatura je poslana iz Zagreba. To sam učinio u 5 do 12, simbolično, kao poruku da je SDP-u hitno potrebno ne samo novo vodstvo nego i dublje organizacijske, programske i statutarne promjene. A poslao sam mailom jer sam isplanirao vrlo zahtjevan dan; proveo sam ga dogovarajući kampanju s kolegama na terenu. Uz to, ja sam jedan od kandidata koji iz raznoraznih razloga ima dobru vidljivost pa ne trebam forsirati prisutnost u medijima”, pojasnio je Picula svoje postupke u intervjuu za Novi list.
Ne misli da je najava o Bruxellesu gaf koji će ga koštati izbora, već upravo suprotno. “Upravo obrnuto. Tvrdim da je to jedna od mojih prednosti. Radi se o dodanoj vrijednosti mojoj kandidaturi, a ne o ograničenju. Nema razloga da kao netko tko odgovorno radi posao u važnoj europskoj instituciji, gdje sam dvaput izabran najvećim brojem preferencijalnih glasova, ne nastavim raditi taj posao za dobrobit građana Hrvatske i članstva SDP-a. To će, naravno, u budućnosti biti moguće samo u onom opsegu kojeg će nametnuti obveze funkcije predsjednika SDP-a. Ta teza o nespojivosti dviju političkih funkcija otpočetka služi diskreditaciji moje kandidature. Mislim da se dobar broj mojih kritičara ustvari boji kako bih ja u tome uspio”, kazao je.
Očekivalo se da će ga poduprijeti Zlatko Komadina i Davor Bernardić, no Bernardić se i sam odlučio kandidirati, a iza njega je stao Komadina. Picula je naglasio da u Europski parlament nije “ušao na stražnja” vrata, a povukao je i usporedbu s Plenkovićem. “Dva puta sam izabran s najuvjerljivijom podrškom hrvatskih birača. Usporedbe radi, Andrej Plenković se još nije odrekao mjesta u EP-u. Moglo ga se vidjeti u Strasbourgu i Bruxellesu, a ovih dana obilazi i Ukrajinu. Ne vidim da mu zbog toga zapinje posao oko sastavljanja vlade. Da li je članstvo HDZ-a po tom pitanju toliko različito od SDP-ovog?! Mislim da je ovo samo vrsta pritiska na mene, ali ja sam od 1990. kao esdepeovac toliko često plivao protiv struje da mi ova situacija nije nova. Pogriješio bih jedino da se nisam kandidirao”.
Kada je gostovao u Točki na tjedan Nataše Božić Piculi se dogodio lapsus – najavio je da želi biti predsjednik Republike, a još nije ni postao predsjednik SDP-a. Tvrdi da ponekad treba odgovarati na hipotetička pitanja, da ima političko iskustvo, ali naglašava da je najprije kandidat za predsjednika SDP-a.
Bez podrške Bernardića i Komadine zapravo je ostao bez podrške terena. To ga previše ne zabrinjava, već želi okupiti najšriri krug članstva jer mu je, kaže, takav politički profil. “Izbori su po principu jedan član – jedan glas. O novom predsjedniku izjasnit će se članovi stranke, a ne delegati na konvenciji. SDP nije stranka u kojoj se, kao u HDZ-u ili HNS-u, novog predsjednika samo rukopoloži na sjednici najužeg vodstva”, kazao je.
Naglasio je lošu situaciju u stranci – od četiriju parlamentarnih izbora sa Zoranom Milanovićem na čelu, izgubili su tri izbora, a u zadnjih 10 mjeseci dvaput zaredom. “Nismo uspjeli osvojiti vlast ni nakon što smo imali vladu, ali ni s mjesta opozicije. Nismo uspjeli pobijediti ni Karamarkov ni Plenkovićev HDZ. Uz to, izgubili smo stotine tisuća glasova birača sklonih ljevici i SDP-u. Sve to zvoni na uzbunu! Milanoviću se, pak, mora priznati kako je držao crtu obrane mnogih standarda građanskog društva. Ali pored neizbježnog suočavanja sa svojim problemima, sada je vrijeme da naš SDP pokuša pridonijeti promišljanju kako dalje s europskom socijaldemokracijom.”
Novinarka Novog lista upitala je Piculu što je SDP danas – ljevica, lijevi centar ili narodna stranka? “Ideja o SDP-u kao nekoj narodnoj stranci, gotovo da vuče na pripadnost europskim pučanima, našim političkim konkurentima, a mislim da ni biračima SDP-a ne bi sjela. Uostalom, kada smo im ponudili Narodnu koaliciju ostali su masovno kući. Taj model “birači ljevice neće imati za koga, pa će nužno glasati za nas”, pokazao se potpuno promašenim. U prvom redu, mi smo stranka u kojoj nedostaje rasprave o političkom identitetu. Ne želim da SDP bude svjetonazorski roh-bau, da nema pregradnih zidova, tj. da budemo “ljudi posljednje pročitane knjige”, što smo sada znali biti. Poštujmo dugih 120 godina hrvatske ljevice i socijaldemokracije.
SDP ipak ima jednu prednost: kad god HDZ pokrade državu ili premijera sruši neka korupcijska afera, ljudi glasaju za SDP kao prirodnu alternativu. To je uvijek zalog za solidnu budućnost stranke, bez obzira na sve. “Ne mora biti! Evo, “trećeputaške” stranke prolaze sve bolje i u Hrvatskoj: Most je potvrdio svoju poziciju, a i Živi zid je napunio biračke kutije. Ako ne ponudi rješenja, SDP može tonuti u konkurenciji s populistima. Ako SDP ne bude amblem za zaštitu onih koji su u nesigurnim pozicijama u društvu, ostat ćemo bez potrebne podrške. Nije dovoljno računati samo na one kojima je HDZ nepodnošljiv, morat ćemo se naučiti nositi s novom radikalnom konkurencijom, donosi N1.
Vidi li sebe kao premijera? To se nametnulo kao lajt-motiv ove kampanje, da SDP mora izabrati čovjeka koji je “prirodni” premijer. “Naravno. Pokušaj s Tihomirom Oreškovićem samo je dokazao kako premijer mora biti, prije svega, politička osoba s dubinskim uvidom u funkcioniranje političkog sustava”, zaključio je Picula.
