Tko plaća anti NATO i proruske objave u medijima?

Jednu stvar o Rusiji ne možemo sporiti, radi se o svjetskoj sili, jednoj od tri posve sigurno najmoćnije zemlje svijeta. Rusija je to zahvaljujući veličini, resursima i vojnoj industriji Kao takva i s vrlo odlučnim liderom na čelu, Rusija i njen vođa izazivaju u posljednje vrijeme dosta simpatija diljem planete pa i u Europi.

Neki u Putinu vide uzor, a rusku vanjsku politiku kao jedinu ispravnu. Takva stajališta dovode do toga da se viralno prenose video uradci ruske državne RT televizije kao i brojni opskurni portali koji prenose pro-ruski kreirane vijesti od vrlo suspektnih i neprovjerenih izvora. Što više, takve medijske izvore, neki spremno uspoređuju sa CNN-om i velikim globalnim medijima, koji ispada “provode propagandni rat” za razliku od ruskih državno financiranih medija, koji po tomu predstavljaju “kredibilno novinarstvo”.

Takve opasne teze koje pojedinci posve otvoreno iznose navode nas na mogući zaključak da se radi o osobama koje su potencijalno na nečijem platnom spisku.
Svakako je pitanje da li su obavještajne službe na Zapadu pa i u Hrvatskoj dužne odgovoriti na taj upitnik, a moramo se i zapitati zašto se to nije dogodilo i zašto nisu prokazani oni koji provode medijsko dezinformiranje.

Kada u našim medijima upućeni novinar ili analitičar iznese smiješne i netočne teze o NATO-u, morate se zapitati s kojim ciljem to čini.

Set česti zabluda kojima se “truje javnost” protiv NATO-a je prepun posve promašenih teza. Primjerice, često se navodi nekakva zamišljena linija do kud bi se zapadne organizacije smjele širiti, kao da Rusija ima neko pravo za “stavljanje šape” na zemlje poput Ukrajine ili Gruzije. Neprikosnoveno pravo koje nadilazi pravo svake zemlje na izbor. Potom kako je NATO trebalo raspustiti 1990., zato što je to “hladnoratovska organizacija”. Teza je koju neki uporno ponavljaju, a koja ne odgovara na strateško pitanje, zašto bi to trebalo učiniti.

U Siriji je situacija puno gora. Mjeseci prolaze, tvrdilo se kako čim Rusija krene s vlastitom intervencijom u toj zemlji, sve će se smiriti. Realnost su valovi zbjegova ljudi i gomilanje poginulih. Rusija koja konstantno dovozi oružje u tu napaćenu zemlju optužuje sam Zapad za sve loše što se tamo događa, a naši mediji to uredno prenose. Trebali bi možda asistirati u njihovoj viziji završetka rata u kojem će se 15 milijuna ljudi nasilno izbaciti iz Sirije (prema zapadnoj Europi) kako bi se očuvali interesi Rusije na Bliskom istoku. Iako je pravo pitanje hoće li i to donijeti mir i koliko mrtvih i istjeranih je potrebno za “vraćanje na staro”.

Činjenica je da se u euroatlantskim okvirima ne donose uvijek ispravne odluke o međunarodnom djelovanju. Neosporno je to. Greške koje naši političari donose osjećamo i na vlastitoj koži stoga nije upitno da je to tako i s našim djelovanjem prema drugim zemljama. Jasno je i da američka vanjska politika ima svoje “kosture u ormaru”, što je malo tko spreman sporiti. Međutim, kako je moguće da su se “Putinovi kosturi” praktično pretvorili u općeprihvaćene poteze. Invazija na Gruziju je tako “normalna i nesporna”. Aneksija Krima je “očekivana i riješeno pitanje” koje je nepotrebno otvarati, a “neposlušna” Ukrajina je “daleko i u krivu” jer je to tako.

Ako će netko u našemu društvu optužiti pojedince da su pro-NATO ili pro-EU, što je postao krimen, moramo se zapitati kakvo informiranje provodimo i što se to događa diljem “slobodne Europe”. Naime, naša zemlja je članica i NATO saveza i EU, te biti čak i eurofil je na neki način gotovo jednako kao i biti pro-Hrvatski nastrojen. Biti skeptičan s druge strane prema onima koji nisu u našim savezima je opravdano i normalno. Posebno biti pro-Putinovski nastrojen. Pohvalno govoriti o lideru zemlje u kojoj se mijenjao ustav da bi i dalje vladao njome, u kojoj opozicija i slobodni mediji praktično ne postoje…

Zanimljiva je i priča o Edwardu Snowdenu, “zviždaču” koji je prokazao obavještajno djelovanje SAD-a i drugih zapadnih zemalja, potom se sklonivši u Rusiju, gdje onda očito ne postoji obavještajno prikupljanje. “Slobodna zemlja, veselih, sretnih i bogatih ljudi”? I dok je jasno da mi kao građani moramo paziti da nadzor ne ulazi u naše slobode i dok znamo da nas se najviše mora ticati kako je kod nas. Ne može se, a ne postaviti pitanje da li se ako već živimo u svojevrsnom globalnom selu trebamo ponekad zapitati kako se živi u Rusiji.

Poseban primjer su vojni manevri i provokacije. Uopće održavanje bilo kakve vojne vježbe na tlu NATO članica u blizini Rusije Moskva redovito proglašava skandaloznim. Dok s druge strane izjave poput one da će “rusko nuklearno naoružanje ciljati i danske brodove” ako se Danska priključi NATO-ovom protu-balističkom štitu su izgleda opravdane.

NATO je višekratno pokušao uključiti službenu Moskvu u rad spomenutog anti-balističkog štita ali ruska strana je dijalog odbijala. Uostalom, ruski dužnosnici istovremeno tvrde da takav štit ne ugrožava Rusiju ali opet i prijete u slučaju njegove uspostave.

Ruska strana također redovito provodi provokacije slanja zrakoplova, strateških bombardera, brodova i podmornica uz granice saveznog zračnog i morskog teritorija, što se s druge strane ne događa jer bi se u Moskvi to vrlo vjerojatno smatralo objavom rata. Ispada kako ono što je dopušteno Rusiji nije ostalima, i to smo prihvatili takvim! Sve spomenuto navodi nas na zaključak da Rusija nije pouzdan partner. Rusija nam nije neprijatelj, s njom nismo u sukobu no teško je sa zemljom koja se tako ponaša graditi budućnost.

Autor je Denis Avdagić, vanjskopolitički analitičar. Tekst je izvorno objavljena na portalu Direktno.hr

You may also like

0 comments