Tko bi doista trebao izaći iz eurozone?!

Kako se drama oko Grčke razvija, rizik Grexita postaje sve vjerojatniji. Ipak, velika većina Grka želi zadržati euro kao svoju valutu što bi od vlasti zahtijevalo život unutar svojih mogućnosti. Pitanje je kako to izvesti ukoliko nije bilo moguće desetljećima. S druge strane, stranke protiv štednje u cijeloj Europi rastu pa Grčka nije jedina koja bi mogla napustiti eurozonu, komentira Frank Hollenbeck za Mises.org.

Već je dugi niz godina moderno kriviti euro za sve nedaće, međutim problem Europske unije nije zajednička valuta već prekomjerni propisi, potrošnja i oporezivanje. Ekonomisti koji sugeriraju kako će razbijanje eurozone riješiti sve probleme djeluju poput prodavača čudotvornih supstanci za gubitak tjelesne mase. Ukatko, žele kruha bez motike, više felksibilnosti prema posuđivanju što im je prihvatljivije nego smanjenje državnoga duga.

Pretpostavimo kako postoje dva područja u jednakom monetarnom sustavu, recimo da imamo ekonomski bum u Las Vegasu i povećanje nezaposlenosti u Los Angelesu. Tada bi se ljudi iz Los Angelesa kretali prema Las Vegasu kako bi pronašli posao, a kapital bi se iz Las Vegasa mogao kretati prema Los Angelesu zbog potražnje za jeftinom radnom snagom. Ukoliko se to ne dogodi ljudi će osiromašiti, a kapital gubiti dodanu vrijednost. Za ovaj problem je jedino rješenje slobodno tržište.

Vlada, doduše, može izbjeći dopustiti takvu slobodu tržišta, ukoliko svako od područja ima svoju središnju banku koja bi mogla imati različite politike koje su, pak, prilagođene gospodarskim problemima u vlastitoj sredini. Los Angeles bi u tom slučaju mogao dopustiti inflaciju svoje valute kako bi kratkoročno poboljšao izvoz i povećao zaposlenost. Većina vlada bi to napravila kako bi došla do lakoga novca, umjesto posegla za deregulacijom. Takva vrsta razmišljanja prevladava u Europskoj uniji danas. Želja je to za kontrolom nad monetarnom politikom kao alatom za prikrivanje neodgovornog fiskalnog i regulatornog ponašanja. Ne čudi, stoga, što se fiskalno najneodgovornije države žele osloboditi eura. Svaka od tih vlada želi više novca kako bi mogla ukinuti mjere štednje, ali i postati popularnija. Prednosti zajedničke valute mogu biti velike zbog poboljšanja transparentnosti i smanjenja nesigurnosti i rizika. Problem s eurom, s druge strane, nije što je to zajednička valuta nego to što je to u konačnici fiat valuta koja još nije došla do svoje istinske vrijednosti. ECB ovih dana kupuje 60 milijardi eura državnih obveznica, mjesečno, provocirajući vlade neka posuđuju još više.

Zagovornici razbijanja eura, u grupi zemalja s juga Europe, nikada ne govore o troškovima rada u odnosu na troškove rada u Kini ili Indiji. Oni se, umjesto toga, usredotočuju na troškove rada u Njemačkoj, što je prihvatljivije njihovim biračima. Talijanski proizvođači automobila voljeli bi u natjecanju s njemačkima biti u drugom monetarnom sustavu jer ukoliko bi imali vlastitu monetu mogli bi monetarno pogodovati vlastitoj industriji. Primjerice, mogli bi odgađati raspravu o tomu zbog čega je njihova industrija nekonkurentnija ili bi mogli stvoriti privid konkurentnosti putem devalvacije.

Zapravo, ukoliko bi neka država trebala odbaciti euro, onda je to Njemačka. Njezina trenutna strategija zaštite eura posuđivanjem novca dugoročno nije održiva. Previše posuđivanja stvara loš novac. Najpametnije bi bilo stvoriti vlastitu monetu, potpomognutu sa nekoliko zdravijih sjevernih ekonomija, uz zlatnu podlogu te pustiti južne zemlje neka čine što žele. Neka ljudi prosvjeduju želeći više regulacije i u konačnici – valutu bez vrijednosti!

 

You may also like

0 comments