Parlamentarni izbori održat će se za manje od mjesec i pol dana, pa je sada već izvjesno da najveće suparničke koalicije prije izbora nemaju namjeru predstaviti svoje gospodarske programe. Ono što su do sada predstavile svodi se na standardni repertoar općenitih floskula, s vrlo malo detalja i konkretnih mjera
Istini za volju, Domoljubna koalicija predstavila je pisani dokument pod nazivom Program 5+ Hrvatska. No, umjesto ozbiljno razrađenog gospodarskog programa kakvog smo očekivali nakon mnogih najava i angažiranja njemačkih ekonomskih stručnjaka sa IFO Instituta, ponudila je listu želja dekoriranu kritikama upućenim sadašnjoj vladi i svjetonazorskim stavovima. Okosnicu toga programa, izraženo u brojkama, čini želja da gospodarstvo raste (sudeći po nazivu programa, po stopi od 5 posto godišnje) te da se otvori sto tisuća radnih mjesta. U programu nije brojčano konkretiziran niti jedan instrument ekonomske politike kojim će se ostvariti ti ciljevi. Zanemareno je, po svemu sudeći, da se u ekonomiji ciljevi ne ostvaruju zato jer to dovoljno silno želimo, nego zato jer poduzimamo mjere i aktivnosti koje omogućuju da se to dogodi.
Koalicija Hrvatska raste dosad nije ponudila pisani program. Osim putem javnih nastupa, birači se mogu upoznati sa njezinom živom predizbornom aktivnošću putem društvenih mreža i internetskih stranica. Tamo predstavljene javne politike svode se na nastavak dosadašnjih politika, bez ikakvih kvantifikacija i podrobnijeg opisa skupa mjera koje se namjeravaju poduzimati u slučaju ostanka na vlasti. Obje koalicije javno komuniciraju određene promjene poreznog sustava, ali ne i dovoljno jasno da bi se mogli procijeniti učinci tih promjena. Obje koalicije daju obećanja koja, kada bi se realizirala, znače porast državne potrošnje u iznosima koje je nemoguće procijeniti na temelju javno podastrijetih informacija. Fiskalne prilagodbe i strukturnih reformi nema niti na jednoj strani.
Dosadašnja se predizborna kampanja zapravo svela na nadmetanje sličnih marketinških strategija sa naglaskom na formu, a ne sadržaj. Objema koalicijama najvažnije je suzdržati se od najavljivanja neugodnih reformi, radikalnih mjera i ukidanja povlastica. Obje žele uvjeriti birače kako su pronašle tajni put za podizanje životnog standarda građana na kojem nema odricanja, rezova i promjene dosadašnjih obrazaca. Drugim riječima, žele prešutjeti neugodnu istinu, piše Sandra Švaljek za Tportal.
Biračima to, međutim, nije i ne bi trebalo biti dovoljno. Nakon sedam godina krize oni s pravom žele čuti što aspiranti na sastavljanje buduće Vlade namjeravaju poduzeti, i to neposredno nakon izbora, ne čekajući da prođe sto dana koliko se obično daje Vladama da se upoznaju sa stanjem i odrede smjer kretanja. Stoga je za pretpostaviti da će kampanja bez jasnih gospodarskih programa privući na birališta, kao i dosad, samo one kojima su da donesu odluku dovoljna tek puka ideološka sukobljavanja. Sve ostale će učvrstiti u njihovoj neodlučnosti i nesklonosti da iziđu na izbore.
Ako političari žele privući neodlučne birače, moraju im dati kvalitetniju podlogu na osnovu koje će donijeti odluku o tome za koga glasati. Da bi gospodarski programi političkih stranaka bili uvjerljivi, preduvjet je da samim političarima bude jasno za što se zalažu. Naravno, osim ako je jedino za što se istinski zalažu sudjelovanje u vlasti. Izgleda da je potonji motiv doista presudan, jer bi inače političari pisali smislenije i koherentnije programe te ih jasnije prezentirali, umjesto da svoju energiju usmjeravaju na razrađivanje tehnologije osvajanja izbora, izbornu matematiku, optimiziranje izbornih listi po kriteriju popularnosti osoba čija će imena biti istaknuta na njima te osobnu diskvalifikaciju suprotne strane.
Ponekad se kao razlog zbog kojeg političke stranke u nas ne pišu i ne obrazlažu svoje gospodarske programe navodi ekonomska neupućenost birača ili njegovo mišljenje da nema smisla gubiti vrijeme na proučavanje programa kada njegov glas ionako ima beznačajan utjecaj. Međutim, uobičajena praksa razvijenih demokracija pokazuje da postoje brojni razlozi za suprotno. Stranke u pravilu imaju vrlo razrađene gospodarske programe. Osim toga, nezavisnim se istraživačkim institutima povjerava zadatak da primjenom jedinstvenih analitičkih metoda mjere ekonomske politike koje političke stranke predlažu u svojim programima svedu na lako razumljive ishode i tako građanima pripreme podlogu za lakše donošenje odluka.
Među najboljim su primjerima u Europskoj uniji u tom pogledu Nizozemska i Velika Britanija. U Nizozemskoj prije svakih parlamentarnih izbora Ured za analizu ekonomske politike (CPB Bureau for Economic Policy Analysis) evaluira programe svih političkih stranaka koje se natječu za ulazak u parlament. Programi su pritom dovoljno bogati podacima i detaljnim opisima politika da je moguće procijeniti njihov učinak na visinu i strukturu javnih rashoda, visinu fiskalnog deficita i javnog duga, kretanje stope nezaposlenosti, kupovnu moć, nejednakost u raspodjeli dohodaka, tržište nekretnina, pa čak i emisiju stakleničkih plinova i upotrebu sredstava javnog prijevoza. Za građane Nizozemske nema nepoznanica u pogledu mjera ekonomske politike koje im političke stranke nude u svojim programima. Svi se detalji ekonomskih politika moraju razotkriti, pa i oni nepopularni. Ilustrativno je da su se na posljednjim parlamentarnim izborima u Nizozemskoj baš sve političke stranke biračima usudile ponuditi smanjenje deficita, pri čemu je visina tog smanjenja varirala od 1,1 do 2,5 posto BDP-a.
Slična je situacija i u Velikoj Britaniji. Uoči parlamentarnih izbora održanih ovog proljeća, Institut za fiskalna istraživanja (IFS, Institut for Fiscal Studies) proveo je iscrpnu analizu učinaka gospodarskih programa tri najveća politička suparnika (laburista, konzervativaca i liberalnih demokrata) na poreze i transfere. U programima je bilo toliko pojedinosti da ne samo da je bilo moguće procijeniti kretanje pojedinačnih i ukupnih poreznih prihoda i javnih rashoda nakon implementacije predloženih mjera, već i utjecaj promjene poreza i transfera na dohotke po decilnim skupinama kako bi se ustanovilo tko dobiva, a tko gubi pobjedom određene opcije.
Ovi su primjeri još uvijek nedostižni za Hrvatsku kao mladu demokraciju, ali govore da hrvatski birači, svjesni svojih nedopustivo slabih perspektiva, imaju pravo od političara zahtijevati više. Stoga je prijedlog svima onima koji ozbiljno pretendiraju na sudjelovanje u radu buduće Vlade da izrade uvjerljive, konkretne i potpune ekonomske programe. Za početak, mogu se ugledati na program nedavno osnovane političke stranke Pametno, u kojem glavno mjesto zauzimaju strukturne reforme. Ako im pri pisanju gospodarskog programa ponestane inspiracije, odlučnosti ili snage, neka bace pogled na brojač javnog duga Hrvatske odnedavno dostupan osim na internetu i na pet mjesta u Zagrebu. Neka pritom pokušaju zamisliti što će se dogoditi ako javni dug nastavi rasti sadašnjim tempom i ako, kako to sugerira predizborna retorika, ekonomska politika ne doživi zaokret.
* Autorica je Sandra Švaljek. Tekst je izvorno objavljen na Tportalu. Dr. sc. Sandra Švaljek je viša znanstvena suradnica u Ekonomskom institutu, Zagreb u kojem je zaposlena od 1992. godine. Bavi se istraživanjima u području makroekonomije, fiskalne i porezne politike te demografskim starenjem i njegovim ekonomskim učincima. Objavila je niz znanstvenih radova i poglavlja u knjigama. Cjelokupni popis radova dostupan je na stranici Hrvatske znanstvene bibliografije. Surađivala je u izradi brojnih znanstvenih projekata kao voditelj i član projektnih timova. Bila je ravnateljica Ekonomskog instituta, Zagreb od 2005. do 2013. i predsjednica Znanstvenog vijeća Instituta od 2002. do 2004. godine. Diplomirala je, magistrirala i doktorirala na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 2000. do 2013. Sandra Švaljek bila je članica Savjeta Hrvatske narodne banke. U razdoblju od 2008. do 2010. godine bila je potpredsjednica Ekonomskog vijeća predsjednika Vlade i Gospodarsko-socijalnog vijeća, a od 2010. do 2011. ekonomska savjetnica Predsjednice Vlade te jedan od autora Programa gospodarskog oporavka Vlade RH. U razdoblju od lipnja 2013. do ožujka 2015. bila je zamjenica gradonačelnika Grada Zagreba zadužena za područje gospodarstva, a od listopada 2014. do ožujka 2015. obnašala je dužnost gradonačelnika Grada Zagreba. Od travnja 2015. nezavisna je zastupnica u Gradskoj skupštini Grada Zagreba.
