Sukob u Libiji podupire cijenu nafte

Cijene sirove nafte stabilizirale su se u utorak na međunarodnim tržištima nadomak razini od 61 dolar, crpeći podršku iz oružanih sukoba u Libiji, rasta tržišta dionica i naznaka snažnije potražnje s obzirom na poboljšane makroekonomske pokazatelje.

Na londonskom je tržištu cijena barela porasla 1,34 dolara u odnosu na prethodno zatvaranje, na 60,88 dolara. U ponedjeljak je potonula više od tri dolara. Na američkom se tržištu barelom u utorak trgovalo po 75 centi višoj cijeni, od 50,34 dolaraNa početku tjedna cijene su u Londonu potonule gotovo pet posto jer se fokus trgovaca ponovo preusmjerio na rastuću globalnu opskrbu, zbog koje su cijene više nego prepolovljene u razdoblju od prošlogodišnjeg lipnja do siječnja ove godine. U utorak se fokus preusmjerio na oružane sukobe u Libiji, čija su naftna polja i luke sve češće na udaru sukobljenih milicija, gotovo četiri godine nakon ustanka kojim je svrgnut Muamar Gadafi. Snage lojalne Islamskoj Državi (IS) također ciljaju na naftna polja i naftovode.

Potporu cijenama nafte pružili su i ohrabrujući pokazatelji iz Europe i Azije. Tako su se europska tržišta dionica približila najvišoj razini u sedam godina zahvaljujući skoku prometa u njemačkoj maloprodaji u siječnju, za 2,9 posto u odnosu na prethodni mjesec, te za 5,3 posto u odnosu na isti mjesec prošle godine. U međuvremenu je jači japanski jen spustio dolarov indeks prema košarici ključnih svjetskih valuta s najviše razine u 11 godina, pa su robe sa cijenama iskazanim u zelenim novčanicama blago pojeftinile za imatelje ostalih valuta, što podupire potražnju.

Snažnije gospodarstvo trebalo bi potaknuti potražnju za naftom, podsjećaju analitičari. Organizacija zemalja izvoznica nafte (OPEC) objavila je u međuvremenu na svojim internetskim stranicama da je cijena barela referentne košarice njezine nafte u ponedjeljak iznosila 56,93 dolara, što znači da je ostala gotovo nepromijenjena u odnosu na kraj prošlog tjedna.

Nafta predstavlja pokretačku snagu libijske ekonomije. Prije revolucije 2011. godine, kada je svrgnut Muammar Gaddafi, Libija je proizvodila gotovo 1,6 milijuna barela nafte dnevno, a koja se uglavnom izvozila u Italiju, Njemačku, Španiju i Francusku. Prihodi od prodaje prirodnog plina i nafte činili su gotovo 96 posto državnih prihoda, financirali ogromni javni sektor i predstavljali glavni izvor prihoda za milijune Libijaca.

Kada je revolucija potpomognuta zračnim napadima NATO-a krvavo okončala Gaddafijev režim u ljeto 2011. godine, proizvodnja je pala na nulu. Na iznenađenje mnogih analitičara, proizvodnja se brzo oporavila, dosegnuvši nivo od 1,4 milijuna barela nafte dnevno, dosežući skoro predrevolucijski nivo proizvodnje. Ali, ta brojka se ne poklapa sa rastućom političkom podjelom koja je uskoro bacila na koljena libijsku naftnu industriju i libijsku ekonomiju. Budući se koalicija koja je svrgnula Gaddafija počela raspadati, pritužbe lokalnog stanovništva zbog raspodjele prihoda dovele su do protesta, zatvaranja naftnih polja, naftovoda i utovarnih luka. Na istoku, vođa pobunjenika koji je bio zadužen za zaštitu naftne infrastrukture preuzeo je kontrolu nad nekoliko utovarnih luka, tražeći veći autonomiju i veći udio prihoda za svoju regiju. Njegov pokušaj da proda naftu u inozemstvo bez suglasnosti Vlade propao je kada su komandosi američke mornarice napali tanker koji je pokušavao izvesti naftu.

U međuvremenu, paravojne formacije na zapadu zatvorile su dva najvažnija naftna polja, a nesigurnost je rasla. Međunarodne naftne kompanije su napustile Libiju kada se sigurnosna situacija pogoršala. Godine 2014. Libija je bila još više razjedinjena. U borbama suparničkih paravojnih formacija raseljene su stotine tisuća ljudi. Međunarodno priznata Vlada pobjegla je iz glavnog grada Tripolija u istočni grad Tobruk, a suparnička vlast se pojavila u glavnom gradu – obje strane podržavaju vanjski igrači. Iako se nacionalna naftna kompanija uglavnom držala dalje od politike, kontrola naftnih postrojenja postala je ključno sredstvo pregovora paravojnih formacija i njihovih političkih pristaša. Pad prihoda od prodaje nafte znači o je da je Središnja banka morala iskoristiti libijske devizne rezerve za isplatu plaća. Mnogi radnici iz javnog sektora mjesecima nisu dobili plaće.

Međunarodne cijene nafte pale su krajem 2014. godine i bilo je sve manje jasno tko zapravo kontrolira libijsku naftu. Sigurnosni rizici i nejasni zakonski okviri učinili su da strane naftne kompanije postanu oprezne u vezi s radom u Libiji, ili čak u vezi kupovanja libijske nafte. U međuvremenu, financijska situacija zemlje izgleda slabije nego ikad prije i paravojne formacije se i dalje bore za kontrolu naftne infrastrukture.

Ujedinjeni narodi pokušavaju okončati krvavi zastoj koji je paraliirao zemlju. No, sve dok dogovor kako upravljati naftnim sektorom i kako raspodijeliti prihode od prodaje ne bude postignut, izgledi za Libiju će biti izrazito mračni.

You may also like

0 comments