Novi zakon o pohrani podataka elektronske komunikacije građana je izglasan u Bundestagu. S njim se ne slaže više od polovine građana Njemačke a organizacije za zaštitu ljudska prava su najavile tužbu pred Ustavnim sudom.
Automatsko čuvanje svih podataka o elektronskoj komunikaciji građana je ponovo aktualna tema u Njemačkoj. Bundestag je izglasao zakon koji to vlastima omogućuje, nakon što je Ustavni sud Njemačke 2010. zaustavio raniju verziju tog zakona. Telekomunikacijske tvrtke su obvezne pohranjivati ove podatke u trajanju od deset tjedana kako bi oni bili na raspolaganju policiji i tajnim službama u borbi protiv teških krivičnih djela. Pod elektronskom komunikacijom se u ovom slučaju podrazumijeva korištenje telefona (mobilnih i fiksnih) kao i interneta.
Kada je riječ o telefoniranju, tvrtke su dužne pohranjivati sljedeće podatke: brojeve telefona oba sugovornika, vrijeme početka i završetka razgovora, volumen razmijenjenih informacija i lokacije na kojima se koriste mobilni telefoni; brojevi pošiljalaca i primalaca te vremena slanja i prijema SMS-poruka. Podaci se automatski brišu po isteku roka od 10 tjedana, s izuzetkom podataka o lokaciji telefona – oni se smiju čuvati samo četiri tjedana. Kada se radi o korištenju interneta, pohranjuju se IP-adrese računara i vremena njihovog priključivanja na internet, te identifikacije pošiljalaca i primalaca elektronske pošte, kao i vremena slanja i prijema elektronskih pisama.
Sakupljanje i skladištenje podataka o elektronskoj komunikaciji može omogućiti stvaranje korisničkih profila i to je najspornija točka rasprave o novom zakonu. Podaci o komunikaciji bez ulaženja u njen sadržaj, omogućavaju da se rekonstruira kretanje jedne osobe, da se ustanovi s kojim ljudima se ona druži, s kim održava poslovne kontakte, kakvi su joj interesi i navike, u kakvoj je materijalnoj situaciji, pa i od čega boluje – to su samo neki primjeri među mnogim mogućnostima.
Nova mjera ugrožava i rad u zanimanjima u kojima se barata povjerljivim podacima ili postoji obveza šutnje. Takav je slučaj s liječnicima, odvjetnicima, dežurnim službama za pomoć žrtvama nasilja, diskriminacije ili psihički labilnim osobama, kao i novinarima. U njihovim slučajevima zakon, doduše, ne dozvoljava policiji uvid u podatke, ali se podaci i dalje pohranjuju. Poseban problem je to što sugovornici „zaštićenih“ profesionalaca ne podliježu istoj vrsti zaštite.
Branitelji ljudskih prava i zaštite osobnih podataka se oštro protive ovoj mjeri i zato što ona ugrožava pravo na privatnu sferu da osoba sama odlučuju što će se dogoditi s njezinim podacima. Oni naglašavaju i da pohrana tako velikih količina podataka stvara veliki rizik od njihove zloupotrebe i to krađom identiteta, ucjenama ili drugim oblicima kriminalnih manipulacija – nitko ne može jamčiti sigurnost pohranjenih podataka. To je postalo najkasnije jasno nakon otkrića Edvarda Snowdena o radu američke tajne službe NSA.
Poslije odluke Bundestaga, organizacije za ljudska prava i zaštitu podataka su najavile novu tužbu Ustavnom sudu, slično onoj od prije pet godina, kada im je taj sud dao za pravo. Ovaj put bi sud mogao stati na stranu zakonodavaca, jer su oni dobro pazili na formulacije novog zakona – tako se sada posezanje policije za pohranjenim podacima dozvoljava samo u slučajevima sumnje na „teška krivična djela“ ili „terorizam“ i to sa sudskim nalogom. Nije nevažno ni to što je vrijeme čuvanja podataka skraćeno sa šest mjeseci (što je sud 2010. odbacio kao neprimjereno) na deset tjedana. Prema posljednjim anketama, više od polovine građana Njemačke (53%) je protiv čuvanja podataka o njihovoj elektronskoj komunikaciji. (DW.de)
