[vc_row][vc_column width=”1/3″]Danko Sučević za Lider[/vc_column][vc_column width=”2/3″]Potkraj prošle godine u specijalnom izdanju Lidera ‘Poslovna 2019.’ objavio sam članak o problemima poslodavaca u nalaženju zaposlenika.[/vc_column][/vc_row]
Obrazložio sam da su osnovne aktivnosti koje tvrtke mogu poduzeti kako bi riješile taj problem optimizacija, smanjivanje poslovanja, odnosno fokusiranje, automatizacija, ‘outsourcing’, snižavanje kvalifikacijske strukture uz interno obrazovanje te okretanje marketinških aktivnosti prema potencijalnim zaposlenicima.
Previše je zaposlenika u državnom sektoru, no poslovi se ipak obavljaju i neki ljudi ondje doista rade. Oni bi voljeli da se njihov rad cijeni, da je poslodavcu stalo do njih ne zato što je njihov sponzor neki moćnik, nego zato što njihov rad vrijedi, zato što tvrtka ne može bez njih U međuvremenu se situacija na tržištu rada još više pogoršala, iseljavanje se nastavilo još bržim tempom, a gospodarstvo je nastavilo rasti.
U nekim dijelovima Hrvatske zaposlenost je gotovo puna, odnosno tko god želi raditi već radi, a to se odnosi i na neke djelatnosti. Zaustavljanje iseljavanja, demografske mjere, stvaranje okružja poticajnoga za razvoj poslovanja i investicije, nejednakost, kapitalističko izrabljivanje, socijalistička uravnilovka i slično teme su o kojima se danima može raspravljati, ali menadžmenti tvrtki ne mogu od njih imati koristi.
Problemi se moraju rješavati sada. Kad poslovanje poraste i postane nužno zaposliti nove djelatnike ili kada djelatnici daju otkaz ili odu na dulje bolovanje, menadžment mora reagirati brzo i efikasno te na tržištu naći odgovarajuće zaposlenike. Pa gdje se kriju ti zaposlenici i kako do njih doći?
Donedavno je bilo dovoljno samo pogledati koga su vam sve u posljednjih nekoliko mjeseci rodbina, prijatelji i djelatnici preporučivali za posao da bi našli nekoga. Za malo profesionalnije tvrtke bilo je dovoljno objaviti oglas na nekom od portala za zapošljavanje pa bi izabrale iz gomile prijavljenih kandidata. Još bolje i ozbiljnije tvrtke angažirale bi agencije ili stručnjake za zapošljavanje kako bi se u serijama testiranja i intervjua izabrali najbolji od najboljih.
Sada se stvari polako okreću u potpuno suprotnom smjeru. Kako zaposliti prema preporuci kad vas sada poslovni partneri pitaju možete li im nekog preporučiti? Kako izabrati iz gomile ako imate jednu ili nijednu prijavu? Umjesto da izabirete najbolje od najboljih, kriteriji se spuštaju prema trenutku kad ćete zaposliti bilo koga tko nije najlošiji od najlošijih, nekoga tko je barem dovoljno dobar.
Kao što postoje djelatnosti u kojima se kupci privlače oglasima jer ih je mnogo, postoje i djelatnosti u kojima se s kupcima direktno kontaktira jer ih je malo. I zapošljavanje sve više prelazi od metode oglašavanja i čekanja na prijave prema metodi direktnoga kontaktiranja i aktivnog privlačenja zaposlenika. Tako se vraćamo na pitanje gdje su ti ljudi koji su vrijedni, pouzdani, pozitivni, motivirani, timski igrači, komunikativni i fleksibilni. Očito više nisu među nezaposlenima, teško ćemo ih naći i među studentima jer i njih je sve manje.
Možemo ih potražiti u konkurentskim tvrtkama, pogotovo ako im možemo ponuditi bolje uvjete. Međutim, to vjerojatno znači da takve uvjete nudimo i sadašnjim zaposlenicima ili ćemo ubrzo biti prisiljeni na to. Tako dolazimo do dvojbe je li dugoročno bolje smanjiti konkurentnost, a održati veličinu poslovanja, ili je bolje zadržati konkurentnost, ali biti u problemu s nedostatkom djelatnika te smanjiti kvalitetu i na kraju ugroziti opstanak. Odgovor na to pitanje ovisi o svakoj tvrtki i stanju konkurencije.
No postoji bazen potencijalnih zaposlenika koji poslodavci s gnušanjem zaobilaze, uglavnom vođeni predrasudama. Onih koje zovemo uhljebima. Da, svi su oni uhljebljeni, odnosno posao su dobili preko veze, zahvaljujući obitelji, prijateljima, stranci, mitu, a vjerojatno i kombinacijom nekoliko tih elemenata.
Svi su u državnoj službi uhljebljeni, odnosno posao su dobili preko veze, zahvaljujući obitelji, prijateljima, stranci, mitu, a vjerojatno i kombinaciji nekoliko tih elemenata. Međutim, to ništa ne govori o njihovim radnim kvalitetama
Međutim, to ništa ne govori o njihovim radnim kvalitetama. Govori samo o tome da su u jednom trenutku iskoristili priliku koja im se pružila, katkad i bez vlastitog angažmana, kako bi sebi i svojoj obitelji osigurali stalan posao i sigurna primanja.
Uglavnom svi priznaju da je zaposlenika u državi previše i da ne postoji nikakva selekcija, nikakav objektivan kriterij ni za zapošljavanje ni za napredovanje. U isto vrijeme priznajemo da se poslovi ipak obavljaju i znamo da neki ljudi ondje rade, doista rade. Ti bi ljudi uistinu voljeli da se njihov rad cijeni. Da su im jasni prioriteti, da su jasni ciljevi posla, da se zna zašto se što radi. Da je poslodavcu stalo do njih ne zato što je njihov sponzor neki moćnik, nego zato što njihov rad vrijedi, zato što tvrtka ne može bez njih. S druge strane, postoji strah od neizvjesnosti realnog sektora upravo zato što ne znaju da u realnom sektoru nije važno odakle si, čiji si ili s kim si, nego što si i tko si, piše Sučević za Lider.
