Najveći problem ove zemlje su ljudi koji su je spremni zapaliti ukoliko im netko dade nekoliko tisuća eura, rekao mi je svojedobno jedan naftni konzultant.
Nikako drugačije nije niti moguće, u jednoj rečenici, objasniti priču koju je na današnjoj naslovnici otvorio Jutarnji list. „Na plinskim ugovorima s MOL-om moguć je gubitak od 20 milijardi“ kaže naslov teksta koji optužuje Damira Polančeca i Ivana Šukera za štetne ugovore temeljem studije, koju list posjeduje. Donosi i izjavu ministra Ivana Vrdoljaka o novom dioničkom ugovoru koji, navodno, sastavlja Vlada RH.
U cijeloj je priči najzanimljivija studija koja se spominje. Naime, pristankom na arbitražu, po sporu o upravljačkim pravima na sudu u Parizu, ministar je Vrdoljak raspisao natječaj kako bi se izradila studija koja bi se koristila kao argument hrvatske strane u postupku. Na natječaj se javilo nekoliko tvrtki, AT. Keaney&OGC donijela je jednu ponudu, a drugu ponudu tvrtka AlixPartners. Potonja, studija AlixPartnersa stajala devet i pol milijuna kuna, ali je odbačena iako je bila povoljnija. Odbačena je zbog tehničke pogreške u izračunavanju PDV-a (!). Posao je dobila tvrtka AT.Keaney&OGC, osnovana u Londonu u tu svrhu, u vlasništvu Jasminka Umičevića, naftnog konzultanta HSLS-a, za deset i pol milijuna kuna. Pogodovanje?
Studija je, govorio je ministar Ivan Vrdoljak, vrlo važna zbog toga što je upozoravala na štetne ugovore te omogućila preciznu kvantifikaciju štete. No, studija (kojom Jutarnji barata kao napadom na Ivana Šukera i MOL) nije korištena u Parizu jer je sud zaključio kako nije dovoljno profesionalna. S druge pak strane, Nadzorni odbor INA-e (a niti javnost) nikada nije dobio na uvid integralnu verziju studije, koja među ostalim govori o tome kako je suvlasnik kompanije (MOL) INA-i nanio štetu od šest milijardi i dvjesto milijuna kuna.
Kako je gospodarsko ozračje naklonjenije intervencionističkim rješenjima i političkom pogodovanju govori nam istovremeno odluka jednoga hrvatskoga suda. Viši je upravni sud, naime, presudio kako je MOL tijekom inicijalne javne ponude 2010. godine obmanuo one koji su mu prodavali dionice. Obrazloženje je presude kako kupac nije istakao pravu svrhu IPO-a, već je nakon javne ponude nastavio kupovati na burzi po tržišnim cijenama. Presuda ukazuje namjeru MOL-a doći do 50 posto dionica INA-e čime bi legitimirao svoja upravljačka prava.
Ne želeći se upuštati u dekonstrukciju jedne presude, valja spomenuti kako su oba slučaja indikativna za hrvatske gospodarske procese. S jedne strane imamo pravnu praksu i teoriju koja dopušta regulatoru ograničavati tržišne procese vezane za dionice jedne kompanije, pravno tražeći svojevrsne cijenovne cenzuse čime se regulator svjesno, a sud mu daje za pravo, svrstava na stranu jednoga tržišnog igrača. Zamislimo situaciju, regulator zabrani kupovanje automobila po jednoj cijeni zbog toga što se na sajmu može kupiti po višoj cijeni automobil iste marke. Pomalo apsurdno, u pogledu tržišnog načela, zar ne?
Slučaj studije i medijske kampanje koja vjerojatno ima za cilj stvoriti javnosnu podlogu za novi dionički ugovor koji bi ministrovim prijateljima omogućio političku popularnost i dug žvot u kompaniji (temeljem političke podobnosti), a za pretpostaviti je i veliku imovinsku korist (sada je samo pitanje radi li se to kako bi stranka dobila „bankomat“ ili su se gospoda udružila u kakavu drugu interesnu grupu). Naravno, sve to na račun poreznih obveznika koji plaćaju ne samo neupotrebljive studije, nego i druge konzultante, stručnjake za odnose s javnošću i odvjetnike, približno 35 milijuna dolara. Sve to kako bi se steklo jeftine političke poene predizbornim napadom na prethodnu administraciju.
Na koncu, anticipirajući presudu Ivi Sanaderu o koruptivnom stjecanju upravljačkih prava nad INA-om valja priznati kako je svakako potrebno pronaći neko novo rješenje i neke nove dogovore. Međutim, ti dogovori nikako ne bi trebali ići u smjeru u kojemu sada idu, stremljenju nacionalizaciji kompanije, korištenju jednoga gospodarskog subjekta u partikularnoj predizbornoj kampanji i/ili preuzimanju njenog hrvatskoga dijela od strane jedne političke stranke (interesne grupe) na račun poreznih obveznika.
Naime, ukoliko im je toliko stalo do kompanije neka otkupe dionice, koje su sada u javnome vlasništvu. Time bi barem jedan ozbiljan hrvatski gospodarski segment riješili negativnog utjecaja političkog spletkarenja i pogodovanja kavoga smo sada svjedoci, uprihodili neku kunu u proračun, ali se i dugoročno riješili platforme za javno-privatno uhljebljivanje.
*Autor je urednik portala Ivan Brodić