Povijesni globalni sporazum o klimi, usvojen u subotu u Parizu, sporazum je rođen iz straha od neuspjeha, postignut između ostaloga i zahvaljujući besprijekornoj francuskoj diplomaciji. Prije šest godina svjetski čelnici ogorčeno su prekinuli globalne klimatske pregovore u Kopenhagenu bez postignutog sporazuma. Odluka o ponovnom okupljanju u Parizu kako bi se ponovno pokušalo pridobiti predstavnike 195 zemalja na potpisivanje sporazuma o smanjenju emisija ugljičnog dioksida bila je, stoga, vrlo hrabra: ponovljeni neuspjeh možda bi zauvijek izbrisao svaku mogućnost globalnog pristupa suočavanju s problemom klimatskih promjena, ocjenjuje Reuters.
Uzme li se u obzir nespremnost svjetskih lidera na dovođenje vlastitih reputacija u pitanje ponavljanjem debakla iz Kopenhagenu, tim je jasniji odnos francuskog domaćina, ministra vanjskih poslova Laurenta Fabiusa, koji je predsjedao sastancima snažnim glasom neumornog optimista, nametnuvši ton tijeku čitavih pregovora. No, pregovore nisu zaobišli ni zakulisni sukobi i kompromisi postignuti “u pet minuta poslije ponoći”, kakvi su za očekivati kad neispavani pregovarači iz gotovo svake zemlje svijeta moraju pronaći zajednički jezik. U konačnici su ga i pronašli, i to “samo dan kasnije od planiranog”. Ipak, put do višeminutnog aplauza nakon proglašenja da je sporazum postignut, bio je obilježen brojnim razmiricama oko novca, uspostavljanjem savezništava, te višesatnim natezanjima oko toga koje će stavke biti kategorizirane kao ono što “bi trebalo” ili ono što “će biti” učinjeno.
Ključ uspjeha pariškog summita bila je priprema. Glavni tajnik UN-a Ban Ki-moon smatrao je da se politički čelnici nisu bili dobro pripremili za sastanak u Kopenhagenu; ovaj put, zajedno s Francuzima, proveo je ekstenzivne pripreme kako bi ostale svjetske čelnike osobno zainteresirao za zajednički cilj. Odlučeno je da će svaki od njih dati kratki trominutni uvodni govor na otvorenju, što se pokazalo odličnom idejom. Dužnosnici UN-a odahnuli su na relativno kooperativni ton ruskog predsjednika Vladimira Putina, koji je, kako su kasnije otkrili, bio među nekolicinom svjetskih čelnika koji su uoči summita privatno obećali Banu da neće stati na put postizanju sporazuma. Fabius je okupio tim dužnosnika i diplomata koji su pomagali u pregovorima, neprekidno je hvalio napore i informiranost delegata, polako ih usmjeravajući prema ispunjenju zamišljenog roka za postizanje sporazuma do petka 11. prosinca. Pisanje uvodnika sporazumu mudro je prepustio ministrici vanjskih poslova Venezuele Claudiji Salerno; kako je Venezuela bila jedan od najoštrijih kritičara procesa u Kopenhagenu, time ju je učinio osobno zainteresiranom za uspjeh.
Ipak, zemlje u razvoju nije bilo tako lako pridobiti a jedna od središnjih točaka prijepora bilo je pitanje do kojeg bi stupnja sporazum bio pravno obvezujuć, osobito za bogate nacije, od kojih se očekuje da ulože milijarde dolara sredstava za financiranje troškova tranzicije na gospodarstvo s niskim stopama emisija stakleničkih plinova. Suočeni sa zahtjevima da svoje financijske obveze pretoče u pravno obvezujuć jezik, američki su pregovarači znali da je ključno izdići se iznad podjele na bogate i siromašne: njihova je taktika bila priključiti se labavo okupljenoj “Koaliciji velikih ambicija” (High Ambition Coalition), pokrenutoj 2011. na inicijativu Europske unije kao savez manjih otočkih država i EU-a.
Prije Pariza, koaliciji su se priključile i afričke, karipske i pacifičke zemlje, okupljene oko zajedničkog cilja održavanja rasta globalne temperature, do kraja 21. stoljeća, na 1,5 stupnjeva Celzija u odnosu na predindustrijske razine. Priključenje SAD-a osiguralo je zadržavanje toga cilja na dnevnome redu, zahvaljujući dodatnim obećanjima stotina milijuna dolara za pomoć otočkim nacijama i zemljama u razvoju u suočavanju s posljedicama klimatskih promjena.
Iako je riječ tek o namjeri, ponovno spominjanje cilja od 1,5 stupnja u Parizu privuklo je nekoliko utjecajnih zemalja u razvoju na američku stranu. Potom se priključila i Kanada, pa Australija i Brazil – zbir bogatih, velikih zapadnjačkih zagađivača, koji su u dvoranu za pregovore ušli zajedno s predstavnicima Maršalovih Otoka. Ipak, najveći dio posla napravili su ljudi koji tijekom pregovora nisu ni bili u Le Bourgetu. Američki predsjednik Barack Obama i njegov kineski kolega Xi Jinping, čelnici najvećih svjetskih zagađivača, više su puta razgovarali telefonski kako bi premostili prepreke i, kako se čini, te su dvije zemlje uglavnom bile na istoj strani. Do subote, svi dijelovi Fabiusove slagalice napokon su sjeli na svoje mjesto.
