[vc_row][vc_column width=”1/3″]Piše Branimir Vidmarović za Slobodnu Dalmaciju [/vc_column][vc_column width=”2/3″]Tijekom jučer pušten je u promet dugo očekivani plinovod Snaga Sibira, za naš portal analizu projekta ustupio je dr.sc. Branimir Vidmarović sa Sveučilišta u Puli.[/vc_column][/vc_row]
Za desetljeća brzog gospodarskog rasta, energetske potrebe Kine su se drastično povećale. Kina je sada najveći svjetski potrošač energije, najveći proizvođač i potrošač ugljena i najveći emiter ugljičnog dioksida.
Tijekom zadnjih pedesetak godina, veliko kinesko gospodarstvo proizvodnje bilo je potpomognuto prvenstveno ugljenom. Od 1990. do 2015. kineska potrošnja ugljena povećala se sa jedne milijardi do gotovo 4 milijarde tona ugljena. Prema podacima iz 2016., udio ugljena u kineskoj potrošnji energije činio je čak 62 posto. Zapravo, Kina je od 2011. godine trošila više ugljena nego ostatak zemalja svijeta zajedno.
Kineska ovisnost o ugljenu za industrijsku proizvodnju električne energije značajno je pridonijela zagađenju zraka u gradskim sredinama. Prema podacima Svjetske banke iz 2014., preko 70 posto kineskih emisija bilo je prouzročeno ugljenom (za usporedbu, u SAD-u i EU ugljen ta je brojka tek nešto veća od 30 posto),
Zato se Kina sve više okreće prema energetskim alternativama. U kineskoj energetskoj strategiji iz 2012. godine naglašena je potreba za „snažnim razvojem nove i obnovljive energije“. Zbog toga se Kina Pariškim sporazumom iz 2016. obvezala da će do 2030. povećati udio alternativnih izvora energije do 20 posto.
Foto: Energypress
U skladu sa provedbom državne energetske politike, zadnjih godina kineska ulaganja u obnovljive izvore energije i prirodni plin naglo su porasla. Godine 2017. Kina je činila gotovo polovinu svih globalnih ulaganja u obnovljive izvore energije. U brojkama to je gotovo 126 milijardi dolara. To je dvostruko više od onoga što je Kina uložila u obnovljive izvore energije 2013. Kina tako postaje najveće tržište obnovljivih izvora energije na svijetu te se procjenjuje se da će Kina do 2040. proizvoditi svaki četvrti gigavat od ukupne svjetske obnovljive energije.
Stoga ne čudi da je trenutno energija vode postala glavni kineski izvor proizvodnje energije iz obnovljivih izvora. Masivna hidroelektrana Tri klanca dovršena je 2012. godine. Izgradnja je koštala više od 37 milijardi dolara i sada je to najveća hidroelektrana na svijetu sa kapacitetom proizvodnje od 22 500 MW. Tri klanca proizvodi 60 posto više električne energije od druge najveće hidroelektrane Itaipu u Brazilu i Paragvaju.
Kina u stvari posjeduje 4 od 10 najvećih hidroelektrana na svijetu. Kina je od 2000. do 2015. povećala svoj kapacitet za proizvodnju hidroenergije za čak 408 posto. Zbog svih megaprojekata Kina je 2014. postala svjetski lider u hidroenergetici.
Tijekom proteklog desetljeća Kina se također postala svjetski lider u energiji vjetra i sunca. Ne tako davno, 2012., kineska električna energija proizvedena uz pomoć vjetrenjača činila je samo 2,1 posto ukupne potrošnje. U Njemačkoj je vjetar u istom razdoblju činio gotovo 10 postoj. Ali već 2015., Kina je sama proizvodila trećinu globalnog kapaciteta energije vjetra. Kineska ukupna snaga vjetroelektrana je 2017. porasla za 10,5 posto i iznosila 16 367 MW.
U solarnom segmentu, Kina je apsolutni lider. Zbog naglog smanjenja troškova, djelotvornih i opširnih državnih poticaja za solarni razvoj, te zajmova i niskih kamata lokalnih vlada, Kina je smogla drastično povećati proizvodnju solarnih panela. U 2014. godini Kina je postala najveći svjetski proizvođač solarnih panela, a svega godinu dana kasnije nadmašila je njemačke kapacitete za proizvodnju solarne energije.
Kina sada proizvodi dvije trećine svjetskih kapaciteta solarne energije. Ipak, daljnji je razvoj upitan zbog prezasićenog domaćeg tržišta, Peking je sredinom 2018. obustavio sve nove solarne projekte i smanjio carine na uvoznu „čistu“ energiju. Osim toga, tu je i trgovinski rat sa SAD-om. U siječnju 2018. Donald Trump najavio je tarife od 30 posto na uvoz solarnih panela iz Kine.
Godine 2017. Kina je konzumirala 240,4 milijarde kubičnih metara prirodnog plina, odnosno 6,4 posto ukupne energetske potrošnje energije. To je značajan porast u odnosu na prijašnje desetljeće kada je plin činio samo 2,7 posto potrošnje. U svrhu daljnjeg promicanja prirodnog plina, Kina se obvezala da će do 2020. podići udio prirodnog plina do 10 posto.
U potrazi za čistom energijom, Kina se također okreće nuklearnoj energiji. Prema najnovijim podacima od listopada 2019. Kina ima 45 aktivnih nuklearnih reaktora koji su generirali oko 40 gigavata energije. Po proizvodnji nuklearne električne energije od 2017. do danas, iznad Kine su samo Francuska i SAD. Kineski 13. petogodišnji plan potvrdio je državne nakane da poveća nuklearne kapacitete zemlje nuklearnoj energiji. Do kraja 2020. godine, Kina bi prema planu trebala doseći razinu od 58 nuklearnih gigavata te započeti izgradnju dodatnih reaktora ukupne snage 30 gigavata.
Spomenimo i Hong Kong. Dobar dio energije, točnije 23 posto, grad dobiva iz kontinentalne Kine, Oko 70 posto proizvodnje nuklearne elektrane Daya Bay odlazi u Hong Kong. Sporazumom iz 2014. udio je povećan na 80 posto. Vlada Hong Konga planira zatvoriti svoje elektrane na ugljen i do 2020. godine povećati kopneni nuklearni uvoz do 50 posto. Udio plina planira se povećati sa sadašnjih 22 do 40 posto. Druga razmatrana mogućnost koja podrazumijeva manju ovisnost o kontinentu je povećanje domaće proizvodnje iz plina do 60 posto.
Foto: Screenshot 27. studenoga 2019. godine
Kineska potražnja za sirovom naftom nadmašuje domaću proizvodnju. Kina je 2017. nadmašila SAD kao najveći uvoznik u svijetu. Prema podacima Kineske nacionalne naftne kompanije, prošle je godine uvoz činio više od 70 posto. Ova ovisnost o stranoj energiji vjerojatno će se povećati – jednostavno nema brzih rješenja koja vode prema smanjenju ovisnosti. Neke procjene sugeriraju da će do 2040. godine oko 80 posto kineskih potreba za naftom zemlja morati namiriti izvana Kina je poduzela korake prema diverzifikaciji uvoznog i energetskog portfelja, ali se i dalje mora suočiti sa problemima sporog rasta domaće energetske proizvodnje i alternativnih izvora te sve većih energetskih zahtijeva.
S obzirom na političku nestabilnost, Bliski Istok i arapski svijet općenito predstavljaju veliki izazov za energetsku sigurnost Kine. Naime, otprilike polovina uvoza nafte dolazi iz problematičnih regija i zemalja (Saudijska Arabija 12,4 posto, Irak 9,4 posto, Oman 7,2 posto, Iran 6,3 posto, Kuvajt 5%, Ujedinjeni Arapski Emirati 2,8 posto te Libija 2%). No, alternative zasad nema i Kineska će se ovisnost o bliskoistočnoj nafti ako ne povećati, onda zasigurno zadržati na visokoj razini.
Trgovina sa Iranom najbolje ilustrira navedeni izazov. Sankcije protiv Irana godinama su ograničavale pristup iranskoj nafti. To se promijenilo nakon što je postignut preliminarni sporazum o iranskom programu naoružanja u studenom 2013. Kineski uvoz iranske nafte 2014. godine porastao je za 28 posto u odnosu na 2013. Dvije godine kasnije, Kina je povećala uvoz do 8,2 posto Povlačenje SAD-a iz iranskog nuklearnog sporazuma u svibnju 2018. je malo poremetilo ustaljenu trgovinu.
Diverzifikacija naftnog uvoza ostvarena je na račun velikih ulaganja u Afriku. Afrika posjeduje samo oko 9 posto dokazanih svjetskih rezervi nafte ali postoji značajan potencijal za pristup neiskorištenim izvorima. Kina je slijedila strategiju pružanja zajmova za ekonomski razvoj afričkim državama poput Angole, u zamjenu za povoljni pristup naftnim rezervama. Osim toga, Kina je 2015. godine poslala svoje snage za potporu mirovnoj operaciji UN-a u Južnom Sudanu gdje Kina ima velika energetska ulaganja. Iako je nafta Sudana i Južnog Sudana kap u moru kineskog uvoza, partnerstvo sa Kinom je iznimno bitno za te dvije zemlje: godine 2016., 66 posto sudanskog izvoza otišlo je u Kinu. Što se tiče Južnog Sudana, apsolutno svu proizvedenu naftu, odnosno 100 posto, kupila je Kina. Da ne govorimo o divovskom naftnom partneru Angoli, koja je treći po veličini dobavljač nafte, odmah iza Rusije i Saudijske Arabije.Za desetljeća brzog gospodarskog rasta, energetske potrebe Kine su se drastično povećale. Kina je sada najveći svjetski potrošač energije, najveći proizvođač i potrošač ugljena i najveći emiter ugljičnog dioksida.
Drugo način na koji Kina nastoji ublažiti svoju ovisnost o stranoj nafti je stvaranje strateških naftnih rezervi koje bi trebale zaštititi Kinu od vanjskih šokova. U studenom 2014., Kineski zavod za statistiku prvi put je objavio veličinu kineskih rezervi, tvrdeći da ima 91 milijuna barela ili oko devet dana rezervi. Noviji podaci ukazuju na to da Kina ima oko 400-500 milijuna barela nafte odnosno oko 80-ak dana neovisne potrošnje.
Ni u plinskom sektoru stvari nisu jednostavne. Naime, Kina posjeduje najveće svjetske zalihe plina iz škriljaca, Pri tom je količina lako dostupnog za ekstrakciju prirodnog plina vrlo malena zbog geografskih složenosti. Neka bazeni se nalaze na dubini od čak 3,5 kilometara, što bitno otežava vađenje. Prošle godine je gotovo 40 posto (95,5 milijardi kubičnih metara) kineskih potreba za prirodnim plinom namireno je iz stranih izvora.
Kina se trenutno oslanja na strani prirodni plin koji se isporučuje kopnenim cjevovodima i u obliku ukapljenog prirodnog plina (LNG). Jedina dva postojeća cjevovoda isporučila su 2017. godine 46 posto kineskog uvoza prirodnog plina, od čega je gotovo sve – plin iz Turkmenistana.
Udio cjevovodnog plina vjerojatno će se povećati u narednim godinama. Kina i Rusija su 2014. godine potpisale 30-godišnji ugovor u iznosu od oko 400 milijardi dolara za isporuku ruskog prirodnog plina u Kinu preko cjevovoda Snaga Sibira. Isporuke bi trebale krenuti početkom prosinca ove godine. s početkom u prosincu 2019.
Smatra se da projekt nije ni kompletno komercijalan po svojoj prirodi, ni ravnopravan. Osim što postoje opravdane sumnje da je kineska strana iskoristila rusku političku slabost i pad cijena energenata 2014. godine i primorala Rusiju da fiksira cijene na isporučeni plin (što je za proizvođača nimalo lukrativno, s obzirom na tako dugotrajan ugovor), cijena izgradnje plinovoda već doseže 20-ak milijardi dolara. Rusija je morala sama financirati čak 2157 km cjevovoda do Kine. Štoviše, kako bi se ostvarili zadani kapaciteti i ispunili uvjeti ugovora, Rusija mora izgraditi još gotovo toliko kilometara cjevovoda prema nalazištima.
No Kremlj ima svoje računice. Koliko je Rusija dominantna u naftnom uvozu Kine, toliko je nepostojeća u plinskom. Portfelj najvećih uvoznika sadrži Uzbekistan, Australiju, Katar, Maleziju, Indoneziju, SAD, pa čak i Papuu Novu Gvineju. Novatek sa kojim Kina zajedno radi na projektu ukapljenog plina je privatna kompanija. Sa Snagom Sibira, Rusija preko Gazproma ipak ostvaruje energetsku suradnju na državnoj razini i tako jača svoju izvoznu sigurnost i veze sa Pekingom.
Povezano
