Što se krije iza želje za političkim rješenjem klimatskog pitanja?

Komentar
Dvije su vijesti postale viralne ovih dana. Prva, kako Poljska kreće u pregovore s rudarskim sindikatima oko zatvaranja rudnika ugljena, a Der Spiegel je danas javio kako Deutsche bank napušta klijente koji će imati više od pola portfelja u energiji dobivenoj iz ugljena.

Međutim, bitka za napuštanje ugljena, čini se, neće se voditi na teritoriju Europe, ali niti na području ekonomske i energetske isplativosti.

Sve se to odvija u jeku dvostruke krize, zdravstvene i gospodarske, no EU, MMF, Svjetska banka te Ujedinjene nacije ustraju na zelenom oporavku i Pariškom klimatskom sporazumu. Kao prvu od prepreka označili su ugljen i poticanje napuštanja ugljena u korist plina, kao tranzicijskog goriva, i obnovljive energije.

Naime, proizvodnja električne energije iz ugljena jedan je of najvećih izvora stakleničkih plinova u atmosferi, pogotovo u Kini, Indiji, SAD-u ili Europi. Usprkos tomu, električna energija iz ugljena još uvijek čini oko 38 posto ukupne proizvodnje energije, a to odgovara oko deset milijardi tona ugljičnog dioksida.

Cilj spomenutih institucija je smanjiti do 2030. godine udio ugljena na 9 posto. Ipak, nasuprot tome, u svijetu se, u ovome trenutku, gradi više od tisuću elektrana na ugljen, zbog čega u Svjetskom gospodarskom forumu traže velike globalne akcije za poticanje napuštanja ugljena, poglavito u Kini, Indiji i zemljama u razvoju, koje ne mogu sebi priuštiti novije i skuplje tehnologije poput Europe, ali niti proračunske izdatke u tome smjeru.

No, takve bi mjere mogle dovesti do nekoliko problema.

Prvi, stvaranje nove i skupe birokracije koja će se baviti tim poslom trebalo bi nadići tako što će neka od postojećih institucija preuzeti na sebe taj posao. Drugi je problem posuđivanje novca. Nije realno očekivati kako će zemlje koje nemaju velike proračune ulaziti u skupe kreditne aranžmane. Zbog toga analitičari predlažu stvaranje neke globalne garantne ustanove. Ugovori o posudbi trebali bi sadržavati niže kamate ako pojedina zemlja osigura prelazak na manje ugljične sirovine.

Iz toga proizlazi kako bi najveći teret toga trebali platiti porezni obveznici razvijenih zemalja, na što se EU već nekoliko godina kladi. Kako ova Unija ne može proizvesti sama niti 20 posto svoji potreba za energijom, zaigrala je na kartu obnovljive samodostatnosti.

Next Generation EU zbog toga sadrži velika sredstva za stvaranje umjetne potražnje za obnovljivom energijom, u kontekstu nemogućnosti proizvodnje tržišno takve energije. Velik je novac osiguran i za iznalaženje novih tehnoloških rješenja za akumulaciju takve energije. Kritičari će, poput H.W. Sinna iz Ifo instituta, reći kako se nije moralo ulaziti u zaduženja sljedećih generacija ili troška za porezne obveznike zbog toga što bi tržište iz dodane vrijednosti, kao uvijek stvorilo nove tehnologije unaprjeđenje tehnologije za obnovljivu energiju. Uostalom, u ovom trenutku, a bit će tako još koje desetljeće, imamo plin kao ekološki tranzicijsko gorivo, koje ne treba poticaje za tržišnu održivost.

Međutim zagovornici ovoga smatraju kako je u svakom takvom projektu glavna politička izvodljivost. Oni, naime, smatraju kako razvijene zemlje putem političkih globalnih institucija moraju izvršiti politički utjecaj na zemlje u razvoju kako bi ih privoljeli, čitaj prisilili, na brzu tranziciju. U tom smislu postoje pozitivne naznake u zemljama u razvoju, poput Indonezije, koja je napravila značajne korake prema solarima i vjetru.

Glede zemalja Afrike sve su oči uprte u Kinu. Ona je usvojila strategiju smanjenja ugljena u proizvodnji struje na 44 posto do 2035. godine, te bi njena iskustva u zemljama kojima je vjerovnik mogla biti presudna.

Opravdano se, stoga, zapitati, krije li se u pozadini ideje o političkoj održivosti borbe za klimu i protiv ugljena kao energenta koji ima najveći kolač u postotku stakleničkih zagađivača nešto drugo?

Jer kako vidimo, upravo ta politička održivost u bližoj bi budućnosti mogla biti maska i za novu podjelu karata na geopolitičkoj karti svijeta. Sukob utjecaja vodit će se oko utjecaja na industriju obnovljivih izvora energije.

Umjesto konkluzije tek mala crtica. Posljednji puta kada su se dijelile karte, ali i državno interveniralo, oko nekog energenta, nafte, izbila su dva krvava globalna sukoba, a pojavile su se i najkrvavije totalitarne ideologije u povijesti čovječanstva….

You may also like

0 comments