Što nam predlaže šefica Ekonomskog instituta?

Maruška Vizek za Tportal
Nakon prijelaza sa socijalističke na tržišnu ekonomiju, Domovinskog rata i velike financijske krize 2008., epidemija koronavirusa četvrti je strukturni lom koji je pogodio hrvatsku ekonomiju, ističe u velikoj analizi za tportal ravnateljica Ekonomskog instituta Zagreb Maruška Vizek. Poslije dijagnoze stanja predlaže 16 antikriznih mjera koje bi trebalo donijeti povrh onih koje je Vlada već predstavila

Ekonomisti za događaje poput pandemije koronavirusa imaju posebno ime; zovemo ih strukturnim lomovima. Strukturni lom neočekivana je promjena u ekonomiji koja iz temelja mijenja ponašanja građana, poduzeća i države, a koja čini ekonomske modele i prognoze nepouzdanima. Naša mlada država imala je tu sudbinu da je u svojoj relativno kratkoj povijesti doživjela četiri masivna strukturna loma: prijelaz sa socijalističke na tržišnu ekonomiju, Domovinski rat, Veliku financijsku krizu 2008. godine, a sada i pandemiju koronavirusa.

Prelaskom na tržišnu ekonomiju odustali smo od centralnog planiranja i usvojili praksu da je tržište ono koje nudi osiguranje za različite tipove događaja. Pa tako možete kupiti osiguranje i u slučaju bolesti kućnog ljubimca, i u slučaju elementarne nepogode, i u slučaju bankrota zemlje. Međutim tržište ne može ponuditi osiguranje protiv kolektivnih globalnih rizika kao što su učinci klimatskih promjena ili globalna pandemija. Za takve u naravi istinski kolosalne strukturne lomove jedini osiguravatelj koji može ponuditi osiguranje jest država. A država, uz pomoć nama starijima dobro poznatog centralnog planiranja, to osiguranje treba ponuditi što je to moguće brže, učinkovitije i obilnije kako bi se spriječio kompletni ekonomski zastoj koji kao posljedicu može imati i širi društveni kolaps.

Krizu izazvanu ovom pandemijom možemo promatrati i kao indikativan test načina funkcioniranja država i njihovih vlada. Svaka vlada suočava se s istim pitanjima o pandemiji i gospodarskoj krizi koja prati pandemiju, a njihovi odgovori puno nam govore o tome na kakve načine upravljaju državama kojima su na čelu. U tom smislu je i odgovor hrvatske Vlade na duboku recesiju koja nam predstoji vrlo indikativan: naizgled puno mjera da bi se stvorio dojam supstancijalnosti, od čega se većina uz malo političke volje trebala uvesti i bez pojave koronavirusa, svega nekoliko supstancijalnih mjera koje su prebirokratski definirane, a sve popraćeno kaotičnim komuniciranjem koje je unijelo dodatnu nervozu i neizvjesnost u već ionako unezvijerene buduće korisnike tih mjera, kojima su se život i poslovanje iz temelja promijenili u svega nekoliko tjedana. Naravno, valja uzeti u obzir to da nemaju sve vlade na raspolaganju isti arsenal mjera i ne suočavaju se sve vlade s istim skupom ograničenja prilikom definiranja tih mjera (o tome nešto više kasnije), ali ne može se negirati to da naše mjere imaju klasični hrvatski potpis prepropisivanja i nedostatka hrabrosti.

Što je uopće moguće napraviti da se nacionalna gospodarstva, intenzivno globalizirana i ekonomski međuovisna, zaštite od posljedica pandemije koja se događa (nadajmo se) jednom u sto godina? Odnosno kako pomoći u situaciji u kojoj su, da bi umanjile zdravstvene posljedice pandemije, države doslovno prisiljene slomiti nacionalne ekonomije? Država može učiniti dosta, a tržište pak praktički ništa. No prvo treba dijagnosticirati problem i popisati ograničenja s kojima se države suočavaju pri iznalasku rješenja, a tek tada moguće je nuditi adekvatna rješenja.

Krenimo dakle od dijagnoze. Specifičnost ekonomske krize izazvane epidemijom koronavirusa je u tome da se strukturni lom koji nas je zadesio može rastaviti na tri sastavna dijela. Zbog zatvaranja granica i uvođenja karantene poduzeća nisu u stanju nastaviti sa svojim normalnim poslovanjem, što rezultira smanjenjem proizvodnje roba i usluga. To je šok na strani ponude. Potrošači pak ne mogu kupovati proizvode i usluge koje inače kupuju jer ih ili nema (proizvođači ih ne mogu isporučiti) ili zbog karantene ne mogu do njih fizički doći. To zovemo šokom na strani potražnje. Kolektivna psihoza koja nastaje zbog zaokupljenosti vijestima oko pandemije i njezinih posljedica stvara treću vrstu šoka, šok pouzdanja. Ljudi zbog straha od neizvjesne budućnosti gube povjerenje u ekonomiju i prestaju kupovati sve osim nužnih proizvoda, a poduzeća iz istog razloga, čak i ako imaju zalihe likvidnosti, prestaju proizvoditi i investirati.

Sva tri šoka uzrokuju značajan pad ekonomske aktivnosti mjerene bruto domaćim proizvodom, dok je njihov utjecaj na cijene ambivalentan. Šok ponude proizvodi inflaciju, a šokovi potražnje i očekivanja imaju deflacijski učinak, pa je u konačnici izvjesnije kao rezultat ove pandemije (pogotovo ako ona bude kratkog daha) očekivati smanjenje opće razine cijena, odnosno deflaciju. Spomenuti šokovi međusobno se podržavaju i poput grude koja se povećava spuštanjem niz snježnu padinu vrlo brzo šire na cijelo gospodarstvo, zbog čega bi krajnji učinak pandemije na BDP mogao biti doista ogroman.

Nadalje, zbog činjenice da se pandemija praktički razmahala u zemljama G7 i Kini, na koje se odnosi 60 posto svjetskog BDP-a i 65 posto svjetske proizvodnje, jasno je da će tek malobrojne zemlje izbjeći njezine neželjene ekonomske posljedice, čak i ako ih sama epidemija uopće ne dotakne.

U ovom trenutku jako je nezahvalno davati bilo kakve procjene očekivanog pada hrvatskog BDP-a u drugom i trećem tromjesečju ove godine, no ta je procjena nužna jer procijenjena magnituda ekonomske štete uzrokovane epidemijom uvjetuje i neophodnu brzinu i veličinu državne reakcije. Specifičnost strukture hrvatskog gospodarstva pri tome čini negativne ekonomske učinke pandemije potencijalno značajno opasnijima. Naime Hrvatska nema diversificirano gospodarstvo zasnovano na proizvodnim djelatnostima, nego se poluspontano i uz obilatu pomoć porezne politike okrenula turizmu koji je uz prijevoz, ugostiteljstvo i osobne usluge epidemijom najpogođeniji ekonomski sektor. Kako sam turizam generira izravno 11,4 posto BDP-a, a ovogodišnju turističku sezonu možemo proglasiti propalom, godišnji pad BDP-a koji dolazi samo od te djelatnosti bit će vrlo bolan.

Valja imati na umu to da će epidemija koja direktno udara baš na turističku djelatnost vjerojatno (barem u prvom udaru) najviše naštetiti upravo malim ekonomijama fokusiranima dominantno na turizam, kao što su Hrvatska, Malta i Cipar, nego ekonomijama koje su u ovom trenutku puno pogođenije epidemijom, kao što su Italija i Španjolska, u kojima turizam generira svega nekoliko postotaka BDP-a.

Iako u ovom trenutku nisu dostupni podatci na osnovi kojih bi se procijenio očekivani pad BDP-a, može se očekivati da će Hrvatska u trećem tromjesečju sigurno i službeno ući u recesiju, iako je moguće da u recesiju uđe već i u drugom tromjesečju ako se epidemija suviše odrazi na rezultate za prvo tromjesečje. Pri tome se možemo smatrati sretnima ako stopa pada BDP-a u drugom i trećem tromjesečju bude jednoznamenkast broj.

Zbog oslanjanja na turizam i oporavak Hrvatske od krize vjerojatno će biti drugačiji u odnosu na ekonomije koje se oslanjaju na industriju. Naime, za razliku od proizvodnog sektora u kojem se proizvodnja izgubljena zbog nedostatka repromaterijala ili karantene može djelomično ili u potpunosti nadoknaditi kada prođe epidemija, kod usluga nema takve mogućnosti. Na ljetovanje u 2021. nećete otići dvaput zato što u 2020. niste bili na ljetovanju. To znači da ekonomije koje se zasnivaju na proizvodnim djelatnostima mogu očekivati koronarecesiju u obliku slova V ili U (dakle pad aktivnosti te ili momentalan ili vrlo brz potpun oporavak), dok ekonomije poput naše, koje se zasnivaju na uslugama, mogu očekivati koronarecesiju u obliku slova L (pad aktivnosti i produljeno razdoblje stagnacije).

Recesija je dakle izvjestan rezultat epidemije koronavirusa. Pad BDP-a će po svoj prilici biti veći nego onaj zabilježen tijekom 2008. i 2009., dok garancije za ubrzan oporavak, čak i ako pandemija brzo završi, nažalost nema. Što epidemija dulje traje, to je mogućnost ekonomske depresije sve veća. Depresija je situacija u kojoj je pad BDP-a dugotrajan i popraćen je visokim stopama nezaposlenosti te smanjivanjem cijena proizvoda i usluga.

Stoga odgovor Vlade na ovu situaciju mora biti odlučan, hitar, dobro koordiniran, inovativan i financijski vrlo izdašan. Ovo su izvanredna vremena koja zahtijevaju izvanredne mjere. Mjere koje će barem djelomično povratiti povjerenje i građana i poduzetnika u ekonomiju te koje će ustoličiti hrvatsku državu na mjesto koje joj trenutno pripada – na mjesto osiguravatelja svojih građana i poduzetnika od kolektivnih globalnih rizika.

Potres u Zagrebu u kombinaciji s epidemijom koronavirusa izgleda kao poslovni i privatni mini smak svijetaIzvor: Pixsell / Autor: Borna Filic/PIXSELL
Koji su prioritetni ciljevi tih antikriznih mjera? Kao prvo, osigurati dovoljnu količinu likvidnosti poduzećima i građanima pogođenima ovom krizom kako bi mogli premostiti ovaj privremeni ekonomski poremećaj (i pri tome se nadati da je kratkotrajna epidemija koja je uzrokovala ovaj poremećaj). Bez osiguranja dodatne likvidnosti građanima i poduzećima pogođenima ovom krizom suočit ćemo se s novim valom neplaćenih potraživanja, predstečajnih nagodbi, stečajeva i ovrha.

Specifičnost koronarecesije je to što u dugom roku znamo da će se ekonomija za nekoliko mjeseci, kada prođe pandemija, vratiti u kakvu-takvu normalu, no zato nam ovih nekoliko mjeseci dok traje, u kombinaciji s potresom koji je zadesio Zagreb u nedjelju, izgledaju kao što poslovni, a što privatni mini smak svijeta. Standardne recesije obično su suprotne; kraja im ne vidimo, ali znamo da nekoliko mjeseci sasvim sigurno možemo izgurati bez odustajanja od svog uobičajenog načina života. I baš zato važno je da država omogući poduzećima i građanima da premoste ovu vrlo duboku (ali nadajmo se kratkotrajnu) ekonomsku krizu koja je pred nama. Ako Vlada to propusti napraviti ili što dulje Vlada bude odgađala provedbu potrebnih mjera, povećava se vjerojatnost da će se recesija pretvoriti u ekonomsku depresiju.

Drugi cilj antikriznih mjera je očuvati radna mjesta. Kao i kod prvog cilja, država je ta koja mora napraviti kratkotrajnu premosnicu na tržištu rada kako se nezaposlenost ne bi preko noći masovno povećala i dovela do sekundarnih šokova potražnje.

Treći cilj antikriznih mjera osigurati je dovoljnu količinu devizne likvidnosti kako bi država mogla nastaviti otplaćivati dospjele dugove. Zašto je to važno? Zato što bismo u protivnom mogli imati problema s nalaženjem deviza potrebnih za plaćanje uvoza i servisiranje inozemnih dugova koji dolaze na naplatu do kraja godine. Odnosno, jednostavnije rečeno, zato što bi u protivnom država mogla bankrotirati. Te devize u standardnim vremenima osiguravamo od prihoda od turizma, no kako ovogodišnju sezonu možemo zaboraviti, minus od 10 milijardi eura deviznog priljeva trebat će nekako nadoknaditi. Donekle umiruje činjenica da na raspolaganju imamo 18 milijardi eura deviznih pričuva HNB-a, ali bit će neophodno osigurati još poneki devizni izvor kako bismo spriječili eventualne špekulativne napade na tečaj.

Valja napomenuti da postoje i ciljevi koji nisu komplementarni trima gore navedenim ciljevima. Prvi je takav cilj uvođenje eura (pri čemu tek treba vidjeti ima li euro uopće, nakon svega što se trenutno događa u Italiji, Španjolskoj i Francuskoj, ikakvu održivu budućnost), a drugi takav cilj dobivanje je sljedećih parlamentarnih izbora (kad god da se oni održali). Ovo je definitivno zlosretno vrijeme da budete političar jer će nam ovako ekstremna kriza vrlo precizno detektirati sve disfunkcionalnosti i državnog aparata i političkog sustava, kao i razdvojiti istinske vođe od onih koji nisu dorasli zadatku obnašanja javne službe.

Temeljno ograničenje s kojim se naša vlada susreće pri donošenju mjera za ispunjenje tri prethodno opisana cilja je – gdje naći sredstva za potrebne mjere? Naime očitih vlastitih zaliha nemamo (o manje očitim zalihama malo kasnije), a istovremeno se sa svakim danom odgađanja smanjuje vjerojatnost da možemo posuditi sredstva na međunarodnim tržištima kapitala.

Nadalje, u idealnom slučaju cjelokupan trošak državnog proračuna potreban za pomoć trebao bi se monetizirati. Država bi dakle trebala izdavati domaće obveznice kako bi posudila novac za potrebne mjere, a te obveznice bi onda direktno ili indirektno otkupljivala Hrvatska narodna banka. Međutim taj idealan slučaj primjeren je i u potpunosti provediv samo u velikim i razvijenim državama jer se one tijekom krize ne suočavaju s bijegom kapitala, već investitori s viškom štednje žele baš u tim državama ‘parkirati’ svoj kapital. Male i nerazvijene ekonomije poput naše se, uz nedostatak vlastitih sredstava za borbu protiv krize, već suočavaju s odljevom stranog kapitala koji može značajno oslabiti tečaj, povećati kunski iznos dospjelih inozemnih dugova i tako dodatno destabilizirati ekonomiju. To u konačnici znači da će ekonomije poput naše u borbi protiv krize morati, figurativno rečeno, plesati monetarni ples po vrlo tankoj žici – s jedne strane moraju ekstravagantnim monetarnim mjerama upumpavati novac u sustav, a s druge strane moraju voditi brigu o tome da te iste mjere ne uzrokuju kolaps tečaja i dodatnu ekonomsku krizu protiv koje se već bore.

Drugi ples po žici, koji je potreban uslijed ograničenja s kojima se suočavamo, fiskalni je ples. On se sastoji od balansiranja između potrebe za vrlo velikim stimulativnim paketom pomoći iz državnog proračuna, što uključuje oprost poreznih davanja koji neće dovesti do toga da državna blagajna potpuno presuši.

Treći ples po žici je ples štednje, a sastoji se od balansiranja između potrebe da se dio sredstava za antikrizne mjere namakne kroz proračunsku štednju, a da se pritom s time ne pretjera kako se ne bi produbio već opisani šok potražnje i kako zemlja doista ne bi završila u dubokoj ekonomskoj depresiji.

Prijeđimo sada na sam prijedlog antikriznih mjera koje bi trebalo donijeti povrh onih koje su trenutno predložene.

You may also like

0 comments