Što donosi Trumpova odluka o izlasku iz TPP-a?

TPP je mrtav, živio…? Nakon što je predsjednik SAD-a D. Trump potpisao izlazak SAD-a iz velikog projekta Trans-pacifičkog partnerstva, još uvijek nije izvjesno koja riječ bi trebala završiti čuvenu frazu i ima li smisla smišljati nastavak. Trump je odlučio napustiti još nerođen projekt, što znači da je počinjena šteta u praksi virtualna. Ali politički i simbolički aspekt napuštanja vrlo će snažno utjecati na reviziju i u konačnici – moguću transformaciju ne samo TPP-a, već i odnosa snaga i utjecaja u Istočnoj i Jugoistočnoj Aziji.

Piše: dr.sc. Branimir Vidmarović

U čemu je bila osnovna ideja TPP-a? Sve ono što se planiralo implementirati jest realizacija mnogih stavki tekućeg kruga pregovora WTO-a iz Dohe. Krug Dohe, koji je započeo sa radom davne 2001., još uvijek nije postigao postavljene zadaće. U tom kontekstu, TPP je bio više od sporazuma o slobodnoj trgovini – to je bio pogled u budućnost puno dublje i sveobuhvatnije suradnje. Da je TPP zaživio, neki bi proizvodi nakon izvjesnog vremena bili potpuno oslobođeni od carinskih nameta. No još je bitnija implementacija jedinstvenog standarda trgovine i investicija, kao što su zaštita intelektualnog vlasništva i radnika, dostupnost državnih natječaja bez diskriminacije, borba sa korupcijom itd.

SAD je trebao otvoriti svoje tržište za 11 zemalja – Australiju, Brunej, Vijetnam, Kanadu, Maleziju, Meksiko, Novi Zeland, Peru, Singapur, Čile i Japan – a te zemlje otvoriti svoja za SAD.

Iako nenaglašeno, TPP je imao i političku zadaću suzdržavanja Kine i njenog utjecaja na Pacifiku te liberalizaciju kineskog tržišta (i politike?). Američka administracija je smatrala da će Kina kad-tad biti primorana pridružiti se Partnerstvu i prihvatiti rigorozne standarde, otvoriti kinesko tržište za američke kompanije te ga učiniti transparentnim. Slične je motive imala i Velika Britanija kada je 1997. i 1999. vraćala Kini Hong Kong i Makao: postojala je nada da će se duh tržišne ekonomije i demokracije pretočiti na kontinent i „zaraziti“ Kinu.

TPP je bio dio Obamine politike „zaokreta prema Aziji“. Uz različite nijanse, politika je općenito bila neuspješna i nije na adekvatan način odgovorila ni na kineski iskorak prema Zapadu, ni na širenje vojne moći u Istočnoj i Jugoistočnoj Aziji. Kao projekt koji je uz velike dugoročne benefite donosio i kratkoročnu štetu u obliku smanjenja proizvodnje određenih grupa proizvoda (duhan, soja, lijekovi, autodijelovi, tekstil) u nekoliko država SAD-a, TPP nije bio predizborni favorit ni kod Hillary, ni kod Bernija. Ukidanje američkog učešća zapravo je praktična realizacija retorike koja se podrazumijevala sa svih strana; Trump je tu samo zapečatio svoje predizborno obećanje biračima iz spomenutih država koje bi bile pogođene TPP-om (posebno Sjeverna Karolina).

Umjesto da pokuša unijeti promjene u Obaminu politiku, Trump ju je uništio. Jer u ovakvom obliku, od ukidanja TPP-a dugoročno profitira samo Kina, koja je već počela skupljati simbolične i političke bodove.

Globalno liderstvo Kine, o kojem se govori zadnjih dana, produkt je kineskih napora i okolnosti Trumpove politike. Anticipirajući Trumpov potez sa TPP-om, Kina je nedugo nakon njegove pobjede, na sastanku zemalja APEC u Peruu u prosincu prošle godina inzistirala na što skorijem stvaranju zone slobodne trgovine unutar APEC-a. Još ranije, Kina se pozicionirala kao lokomotiva globalizacije na sastanku G20 u Guangzhou a vrhunac je dostignit nedavno u Davosu. Ministarstvo vanjskih poslova Kine suptilno je izjavilo da „nije Kina napravila korak naprijed ka liderstvu, već da je su ostali svjetski igrači napravili korak unazad“.

Jedna od zemalja TPP-a, Australija, već predlaže da se umjesto SAD-a Partnerstvu pridruže Kina i Indonezija. No Kina sigurno neće žuriti sa pridruživanjem strukturi koja ima tako čvrsto definirane standarde. S druge pak strane, teško je da će se bez američkog Eldorada sve ostale zemlje htjeti usklađivati sa pravilima; što znači da će Kina, ako se odluči na pridruživanje (ili transformaciju) TPP-a, imati puno slobodnog vremena za mirno provođenje reformi svog tržišta kako to njoj najbolje odgovara.

Osim toga, problem je i u Japanu. Uz SAD, Japan je najveće gospodarstvo TPP-a. Bez Japana, TPP se ne može realizirati zbog pravila koje nalaže da je sporazum valjan samo ako ga ratificiraju zemlje koje predstavljaju 85% BDP-a osnovne dvanaestorice zemalja.

Japan, koji je od kraja drugog svjetskog rata ekonomski i vojno vezan za SAD (uz sve popratne implikacije poput nacionalizma, želje za militarizacijom, povrijeđenim nacionalnim ponosom), sada se osjeća izigranim i zapostavljenim. I to je jedna od najlošijih posljedica američkog izlaska iz TPP-a. Japan je sada virtualno sam: osim gospodarstva, Trump je najavljivao i reviziju američkog učešća u obrani Japana. Sa Kinom Japan vodi žestoke povijesne, političke, sigurnosne i energetske sporove. Sa Rusijom službeno nije potpisan mirovni sporazum, a odnosi su pod stalnim pritiskom Kurilskog pitanja. Šlag na kesten pireu predstavlja Sjeverna Koreja. U takvim uvjetima, Japanu ne preostaje ništa drugo osim revizije „mirnog“ Ustava, pretvorbu svojih Snaga samoobrane u pravu vojsku i stvaranje svog nuklearnog oružja.

Ozbiljnost japanske uvrede pokazao je sasvim nedavno premijer Abe, koji je odlučno izjavio da se Japan neće pridružiti SAD-u u borbi sa terorizmom i „Islamskom državom“, čak i ako će Trump inzistirati na tome. „Japansko-američki savez nije okvir koji služi za dobrobit samo jedne strane“, rekao je Abe i tako natuknuo opasan, ali opravdan samostalan smjer razvoja.

Istovremeno, Kina je najavila da će se još 25 zemalja pridružiti Azijskoj banci za investicije i infrastrukturu (AIIB) i povećati njen kapital. Osim toga, Kina razvija vlastitu regionalnu gospodarsku mrežu RCEP – Regionalno sveobuhvatno gospodarsko partnerstvo kao alternativu TPP-u. U tom projektu je i Japan te dosta zemalja ASEAN-a. No, za razliku od naprednog TPP-a, RCEP je dosta bazičan, što u potpunosti odgovara Kineskim interesima. Naime, ove godine će se provesti veliki kongres Komunističke partije Kine na kojem se očekuje dosta važnih odluka i presedana. Stoga Kina ni na koji način ne želi srljati u maglu, računajući na stabilan unutarnji imidž partijskih dužnosnika i javnosti.

Istočna Azija i Pacifik u kojem Kina jača a Japan slabi svakako nije dobra perspektiva. Ima li nade? Što se TPP-a tiče, neki analitičari smatraju da se stvari mogu popraviti. SAD-a planira uvesti mjere koje će vratiti ogroman korporativni porezni novac iz off-shore zona. U slučaju da cjelokupni poduhvat propadne, Trump može odigrati „poker face“ i vratiti se ka Partnerstvu koje prema procjenama Instituta za međunarodnu ekonomiju Peterson može u narednih 15 godina donijeti SAD-u 357 milijardi dolara dobiti.

Autor je dr.sc. Branimir Vidmarović, stručnjak za kinesko-japanske odnose i sigurnost u Istočnoj Aziji. Diplomirao i doktorirao međunarodne odnose i diplomaciju na Moskovskom državnom institutu za međunarodne odnose.  Aktivno se bavi istraživanjem različitih područja kineske vanjske politike i problema sigurnosti u Istočnoj Aziji.

You may also like

0 comments