Od službenog završetka Hladnog rata do danas, među zemljama nekadašnjeg Istočnog bloka najviše se ekonomski razvila Češka. Prema svim pokazateljima, Česi su uspješno odradili tranziciju iz planske socijalističke ekonomije u tržišnu pritom zadržavši osnovne alate za socijalnu sigurnost najugroženijih.
Piše: Mario Nakić
S 10,5 milijuna ljudi Češka ostvaruje BDP u visini oko 31,5 tisuća dolara po glavi stanovnika, a u 2015. godini bilježi rast od 4,5 posto. Lani je imala nezaposlenost od samo 4 posto, što je najniža nezaposlenost u Europskoj uniji. Česi se mogu pohvaliti i izrazito niskom stopom siromaštva; oko 9 posto njihovog stanovništva živi ispod granice siromaštva, što je nakon Danske najmanje u Europi. U Hrvatskoj, primjerice, 21 posto ljudi živi ispod granice siromaštva.
Češka ekonomija bazira se na proizvodnji i izvozu. Najveći dio proizvodnje otpada na metalurgiju i automobilsku industriju, a samo 3 posto na poljoprivredu. Industrija čini čak 40 posto češkog BDP-a. Česi izvoze najviše u Njemačku, Slovačku, Poljsku i Francusku. Javni dug im iznosi 37 posto BDP-a.
Kada vidimo ovakve pozitivne primjere iz okruženja, moramo se zapitati što je to što oni rade bolje od nas. Češki porezni sustav sastoji se od osnovnih poreza – porez na dohodak koji je “ravan”, iznosi 15 posto za sve, bez obzira na iznos bruto plaće. Samo oni kojima godišnji prihod prelazi 48 puta prosječnu plaću plaćaju još dodatni porez solidarnosti od 7 posto. PDV u Češkoj iznosi 21 posto te za pojedine proizvode i usluge 15 posto. Prihodi od poreza iznose ukupno 36,3 posto njihovog BDP-a.
Znači, odmah možemo vidjeti da Česi plaćaju niže poreze od nas. Nije to neka ogromna razlika, ali je gospodarstvo osjeća i odgovara adekvatno – pokretanjem poslova, otvaranjem radnih mjesta, zapošljavanjem. Ide im na ruku i to što je minimalna plaća propisana zakonom kod njih relativno niska i iznosi 364 eura bruto. U usporedbi s hrvatskim minimalcem, to je za skoro 20 posto niže. Dok se mi vodimo logikom “to je premalo za život”, oni se vode logikom “i to je bolje nego ništa” pa imaju stopu nezaposlenosti 4 puta manju, a stopu siromaštva dvostruko nižu od nas.
Tu su još i brojne druge birokratske prepreke koje utječu na poslovanje, a odnose se na lakoću otvaranja male tvrtke i državne regulacije. Jedan od hrvatskih obrtnika koji su preselili poslove u Češku, ugostitelj iz Koprivnice koji sada u Pragu ima riblji restoran s jelima baziranim na mediteranskoj kuhinji, kaže: “Kod nas jednostavno ima tolikih nameta, poreza i ostalih gluposti da teško opstaješ dok je ovdje dosta jednostavnije. Firmu možeš otvoriti preko noći, za nekih 800 eura, plaćaš normalno porez, ljude i to je to. Česima ne smetaju dolaženja stranaca koji otvaraju firme s obzirom da i sam Prag ima jako puno stranaca.”
I Česi su, baš poput nas, imali problema tijekom tranzicije s kuponskom privatizacijom. Premda oni nisu proživjeli teški rat početkom 1990-ih, našli su se u problemu jer su odjednom izgubili veliko tržište u Rusiji koja im je bila glavni uvoznik prije pada Berlinskog zida. Dovelo je to do gospodarske krize i velikog otpuštanja radnika u pojedinim dijelovima zemlje te rasta nezaposlenosti.
Nakon što su pronašli nova tržišta unutar Europske unije, došla je svjetska ekonomska kriza 2008. i novi problemi s tržištem koji nisu jenjavali do 2013. godine. Tijekom 5 godina češki javni dug porastao je za gotovo 20 posto. Nova vlada prilično čudne lijevo-desne koalicije (socijaldemokrati i demokršćani) tada je povukla neke nepopularne poteze povisivši PDV za jedan postotni poen i blago oslabivši češku krunu. Te su mjere u prvi mah dovele do poskupljenja i blage inflacije, ali stanje se ubrzo stabiliziralo zahvaljujući nizu mjera deregulacije malih gospodarstava što je omogućilo mnogim Česima samozapošljavanje. Već 2014. izvoz je doživio procvat i svi su ekonomski pokazatelji otišli u pozitivu.
Ekonomski procvat Češke nije se dogodio preko noći, već je rezultat dugotrajnog procesa i njihove ekonomske politike još otprije 15 godina koja sada daje pune rezultate. Češka je poznata po tzv. “regresivnom oporezivanju” i dokaz da niži porezi ne znače i niže prihode u proračunu, pogotovo kad je usporedimo s Hrvatskom. Češka u parlamentu ima čak dvije političke stranke kojima je jedna od glavnih karakteristika fiskalni konzervatizam, što znači da se zalažu za što manju javnu potrošnju. Premda te stranke trenutno nisu na vlasti, svakako svojim glasom utječu na kreiranje državne politike i to je ono što kod nas kronično nedostaje – nema tko upozoriti kad država troši iznad svojih mogućnosti.
