[vc_row][vc_column width=”1/3″]Piše: Davor Gjenero, politički analitičar [/vc_column][vc_column width=”2/3″]Jedna američka poslovica u političkoj areni vrijedi više nego li u ostalim djelatnostima. Ona kaže da starog psa nije moguće naučiti novim trikovima.[/vc_column][/vc_row]
Temeljna odrednica u političkoj areni uvijek je ona „win or parish“, pobjedi ili nestani. Odlazak s čela stranke nakon dva uzastopna poraza na parlamentarnim izborima je nešto normalno, jer dva uzastopna poraza znače da je vrijeme da potražite novu životnu karijeru. Povratak u političku arenu, nakon poraza u pokušaju afirmacije u poslovnom sektoru (koliko god tu epopeju prijateljski mediji opjevali kao trijumf) govori o nedostatku poštovanja prema građanima – biračima. U politici načelno ne vrijedi „newer say newer more“, a odlazak je zbogom zauvijek. Naravno, ako niste Winston Churchill i ako ne djelujete u povijesnim vremenima promjene epohe.
Zato je povratak Zorana Milanovića u politiku arenu zapravo redikulozan, a velika očekivanja kojima je popraćen od strane „prijateljskih medija“ samo zaoštravaju sliku groteske, barem za nas koji ga ne gledamo „njihovim očima“.
Milanović nije pokazao da je sposoban brzo donositi odluke, nije pokazao da je sposoban smirivati društvene sukobe, nije pokazao da može upravljati krizama, a iskazao se kao posve neprimjeren za bilo koju ozbiljnu diplomatsku inicijativu. Dakle, sve ono što predsjednik Republike mora raditi, on zbog svojih osobina nije sposoban činiti. Hrvatsku je ostavio politički izoliranu, a doživljavali su je kao najnemoćniju državu Europske unije. Unutar Europskog vijeća nije komunicirao s kolegama, nije gradio društvene mreže, nije sudjelovao u radu vrha Europskih socijalista… Ignorirao je suradnju u euro-atlantskome krugu, a na kraju mandata na granicama s državama članicama EU niknula je bodljikava žica. Susjede na jugu je tretirao s visoka, zaboravljao na europske obveze kad je istjerivao svoje, i prvi je u povijesti doživio da Europska unija zanemari načelo solidarnosti i da u sukobu svoje članice s nečlanicom otvoreno stane na stranu nečlanice. To se u europskoj povijesti nije dogodilo niti prije niti poslije Milanovićeva jednostranog blokiranja vanjske granice EU prema Srbiji.
U svom prvom mandatu Predsjednica Grabar Kitarović pokrenula je sjajnu inicijativu koja je zaživjela pod imenom Inicijativa triju mora, a koja treba doprinijeti vertikalnoj integraciji EU. Pokrenut je i projekt izgradnje LNG terminala, što ga je Milanovićeva vlada opstruirala. I EU i SAD takvu politiku prepoznaju kao usklađeno hrvatsko inovativno djelovanje unutar euro-atlantskog savezništva. Milanovićev mandat na Pantovčaku anulirao bi ove dosadašnje uspjehe.
Zanimljivo je da ključan financijer njegove kampanje, po svemu sudeći, neće biti njegova (bivša) stranka, nego poslovni čovjek na ne baš dobru glasu, koji slovi kao jedan od dva ključna ruska igrača na hrvatskom naftnom i energetskom tržištu. Već je i to zvono za uzbunu.
Milanović nije kandidat koji bi u drugom krugu izbora mogao pobijediti sadašnju Predsjednicu, ali on paradoksalno nije bez šansi. Iako politička arena naliči onoj kakva je bila pred pet godina, gdje Predsjednica igra jednaku ulogu kao i tada, gdje je Milanović preuzeo ulogu Ive Josipovića, Miroslav Škoro rolu dr. Milana Kujundžića, a Mislav Kolakušić Vilibora Sinčića, okolnosti nisu jednake i analogija nije dovoljna za donošenje zaključaka. Predsjednica je u rizičnoj pozicii u prvom krugu, jer ojača li kandidat desnije od nje, Miroslav Škoro, ona može ostati „bez drugog kruga“. Desni centar i desnica, naime, jednostavno nemaju dovoljan broj glasova da bi u drugi krug mogli poslati dvoje kandidata, a Milanović nema konkurencije u lijevom elektoratu.
U srazu u drugom krugu Milanović nema šansi protiv aktualne predsjednice, ali što ako nju iz drugog kruga potisne Škoro, koji je uzeltio na krilima relativnog uspjeha desnice na parlametnarnim izborima i na relativnom neuspjehu HDZ-a na tim izborima?
Izbori koji su pred nama bit će u svakom slučaju natjecateljski, a nisu lišeni rizika za euroatlantski status Hrvaske, ali i za perspektivu razvoja Hrvatske kao energetskog čvorišta na rubu Srednje Europe.
