Šonje: Trumpova politika će ovisiti o tome u što on vjeruje

Potaknut katastrofičnim komentarima, pobjedu Donalda Trumpa na predsjedničkim izborima u SAD-u komentirao je ekonomski analitičar iz tvrtke Arhivanalitika Velimir Šonje.

“Slično kao nakon Brexita, dan nakon američkih predsjedničkih izbora u širokom je optjecaju teza o ljutim, muškim, bijelim, slabije obrazovanim i malo starijim glasačima, koji pritisnuti deindustrijalizacijom i rastućim nejednakostima ne rade ili rade za malu plaću na nemilosrdnom tržištu rada.

Zaigravši na kartu otvorenog protekcionizma i poziva na obnovu velike ali zatvorene Amerike, izabrani predsjednik Trump navodno je zatitrao u žicu anksioznih glasača, zaboravljenih od strane političkih elita. Ti ljudi – nakon Brexita slikovito nazvani leftbehinders – navodno su gubitnici u globalizaciji i sada traže svoj fer udjel. No, alternativna hipoteza glasi da smo vidjeli jednu političku priču iza koje se krije puka manipulacija, igra voli-ne-voli u kojoj se palilo na niske strasti slabije obrazovanih glasača, uz virtuozno korištenje novih tehnologija društvenih mreža.

Direktorica Ekonomskog instituta u Zagrebu Maruška Vizek teorijski je uokvirila ideju o razočaranim glasačima postom na Facebooku: «Ubacite u Goolge Dani Rodrik i Global Economy Trilemma. Sve što vam treba da objasnite kako se dogodio Brexit i Trump je sadržano u tom nemogućem trojstvu.” Vizek misli na ideje Danija Rodrika, ekonomista sa Harvarda, koji je u knjizi Paradoks globalizacije ukazao na problem pretjeranog otvaranja raznorodnih ekonomija jednih prema drugima.

Tko je i tko će biti Donald Trump?

Analiza je pokazala da nema sistematske veze između razvoja na tržištu rada i ponašanja glasača u pojedinim saveznim državama u SAD-u. Anti-imigrantska ksenofobija i ekonomski protekcionizam koji su obilježili kampanju Donalda Trumpa nisu uspjeli «zapaliti» Amerikance. Međutim, nema sistematske veze niti između Trumpova uspjeha (mjerena prirastom u odnosu na Romneya iz 2012.) i obrazovanja na razini pojedinih država (moguće je da takva veza postoji na razini pojedinaca iako ne vrijedi na razini država).

U svakom slučaju, fenomen Trump za sada izmiče lakim objašnjenjima. Jedino što je sigurno jest da mu je pobjeda jako uska. Zbog toga je moguće da su ksenofobna i protekcionistička retorika odigrale važnu ulogu u tri ili četiri savezne države s velikim brojem elektorskih glasova koje je republikanski kandidat uspio preoteti demokratima. No, moguće je i da nikada nećemo imati bolje objašnjenje od onoga da je Hillary Amerikancima išla jako na živce i da je Trumpov tim majstorski koristio društvene mreže.

Otvoreno je pitanje je li takav ishod plod pomnog političkog planiranja i strateškoga ciljanja pojedinih država i segmenata populacije od strane Trumpova tima (što ne treba isključiti s obzirom na političko-analitičke tehnologije i znanja koji se koriste u kampanjama u SAD-u), ili je takav ishod plod sreće (što također ne treba isključiti s obzirom na tanku marginu pobjede i izostanak sistematskih veza između razvoja na tržištu rada i ponašanja glasača na razini cijele zemlje).

Ovoj prevladavajućoj neizvjesnosti u pogledu tumačenja uzroka ishoda izbora vrlo će se brzo pridružiti novi oblik neizvjesnosti u pogledu realne politike predsjednika Trumpa. Ona će u velikoj mjeri zavisiti o tome u što vjeruje sam Trump i njegovi ključni ljudi. Ako je suditi prema neočekivano pomirljivom pobjedničkom govoru, Trump je svjestan da je kampanja bila jedna velika rizična igra manipulacije i sada priprema i sebe i svoje glasače za razdoblje realne politike. A opet, možda nije imao ništa više za reći, možda mu, naprosto, na pamet nije palo ništa bolje od ujedinimo se ponovo i zaliječimo rane.

Pretpostavimo, ipak, da sve skupa nije cirkus, nego pomno osmišljena strategija. Razlog za kockarsku strategiju u kampanji bio je prilično logičan. Trump je politički avanturist koji je u ring ušao kao autsajder, prisiljen provesti krajnje rizičnu političku strategiju s puno manje novca od protivnika. Samo mu je krajnje rizična strategija davala makar male šanse za uspjeh. Da se nije oštro diferencirao od establišmenta kojem i sam pripada, ostao bi neprepoznatljiv i bez šansi.

Je li zbog toga iz boce izletio duh koji se u nju ne može vratiti? Kao što ističe briljantni tumač lika korumpiranog predsjednika – ubojice Franka Underwooda iz serije House of Cards, glumac Kevin Spacey: «Dobra vijest o našoj zemlji glasi da, bez obzira koliko ponekad poludi, bez obzira koliko se zabavljamo i bez obzira koliko to sve izgleda ludo, na kraju sve ispadne dobro. Nekako pronađemo način.» Ako vjerujemo Spaceyu, a zašto ne, ipak je on predsjednik (prema nekim anketama 11% Amerikanaca vjeruje da je Kevin Spacey – Frank Underwood Predsjednik), za Ameriku ne treba brinuti.

Alternativna teza glasi da je Rodrikov paradoks objektivno važan; Amerika je možda puna leftbehidersa unatoč solidnim ekonomskim brojkama. Trump i njegovi ljudi možda to znaju, i možda žele pomoći tim ljudima, jer im duguju glasove i iskreno vjeruju u to da je protekcionizam i intervencionizam pravi odgovor. U tom slučaju, Trump se neće zadovoljiti samo taktičkim napuhavanjem mišića u okviru WTO-a i prema Kini, nego će ozbiljno zapeti u poslu realizacije svoje slike svijeta. U ekstremnom slučaju, Trump bi uistinu mogao imati želju i sposobnost da izvede preokret civilizacijskih trendova otvaranja i međunarodne integracije kojima svjedočimo od circa 1980., kao što nervozno priželjkuju Viktor Orban i Marine Le Pen. Međutim, u Americi ima toliko ekonomskih, financijskih, etničkih, kulturnih i drugih interesa, da je teško zamisliti kako je Donald Trump taj koji će, ničim izazvan, prelomiti historijski trend.

Puno veća opasnost od samoga Trumpa, zasad, dolazi od nerazumijevanja i pogrešnih interpretacija razvoja događaja u Americi. Viktor Orban jedva je dočekao proglasiti kraj liberalizma, a Marine Le Pen najavljuje novo doba. Čeka se da netko s krajnje ljevice objavi kako je Trump fašist koji dokazuje da kapitalizam rađa fašizam (valjda su već objavili, samo ne pratim izvore). Međutim, ako protekcionizam i izolacionizam uspiju ponovo ovladati Europom, to se sigurno neće dogoditi zbog Trumpa koji, na kraju priče, ima pravo voditi svoju zemlju kako god želi. Europa je dovoljno velika i jaka da može postati što želi, bez obzira što o tome misli Amerika. Europa samo misli da joj treba maćeha. Dakle, ako ovdje slijedi uspon protekcionizma i izolacionizma, to se neće dogoditi zbog Trumpa, nego zbog europskih (lijevih i desnih) dirižista i etatista koji sanjaju svoje mokre snove u okviru nacionalnih granica na kojima bi, da mogu, podigli zidove, a ne žice. Samo, pri tome zaboravljaju da je Kalifornija prema broju stanovnika veća od Poljske, malo manja od Francuske, da su i Pennsylvania i Ohio pojedinačno veći od Mađarske, a da Wisconsin, kojega nismo ni brojali jer je premali da bi presudno utjecao na izbore, ima više stanovnika od Hrvatske i Finske. Pa da vidimo čije je selo veće kad se opaše zidom i tko će na kraju izvući deblji kraj”, napisao je u opširnoj analizi na svom facebook profilu.

 

You may also like

0 comments