Šonje objasnio zašto Hrvatska stagnira.

Intervju za Telegram
Odnos političkih stranaka i glasača nalik je odnosu kokoši i jajeta. Stranke u demokraciji opipavaju bilo birača i nastoje im se prilagoditi odabirom tema, prioriteta i prijedloga rješenja, kaže Velimir Šonje u intervjuu za Telegram.hr.

Iz intervjua donosimo najznačajnije izjave:

– Kada bi to zastupanje biračkog tijela funkcioniralo savršeno, mogli bismo reći da je narod taj koji je odgovoran za pat situaciju po načelu “sami ste sve ovo izabrali”. Međutim, u odnos stranaka i birača miješaju se još barem tri važne sile. Interesi stranačkih elita, koje mogu odlutati od realizacije nekog javnog interesa zbog prioriteta užih interesa kao što je slučaj s nepotističkim modelima zapošljavanja u državnom sektoru. Zatim utječe i nešto što bismo mogli nazvati “vodstvo”, odnosno sposobnost stranaka da prepoznaju neki problem i nametnu ga društvu kao opći problem za koji će ponuditi rješenja. Treći remetilački faktor su pojedinci – političari-lideri – koji imaju ili pak nemaju karizmu ili neku sličnu sposobnost za nametanje ukupnog političkog ritma i ključnih tema. Naša političko-ekonomska stagnacija uzrokovana je svim spomenutim faktorima.

Prvo, stavovima birača koji većinom ne rade i zanimaju ih samo pitanja raspodjele, a ne proizvodnje i kreacije. Drugo, uskim interesima stranačkih odnosno političkih elita. Treće, nedostatkom vodstva, i četvrto, činjenicom da se u hrvatskoj politici u ova tri desetljeća nije pojavila snažna osoba koja bi u isto vrijeme razumjela gospodarstvo i javne financije i imala političku moć. Među ljudima koji su imali političku moć bilo je povjesničara, polaznika partijskih škola, intendanata, radijskih voditelja, diplomata, ali nikada moć i mandat nije imao netko tko bi imao odgovarajuće razumijevanje gospodarskih pitanja.

– Ekonomske teme su politički zastupljenije u razvijenim zemljama, ali ne treba idealizirati stvari – i tamo su svjetonazorska i slična pitanja na izborima često važnija od ekonomskih. Ipak, neobično je kolika je prevlast ideologije i prošlosti u nas. Uzroci su slojeviti. Tri velika rata u proteklih 100 godina, od kojih je onaj drugi po mnogim karakteristikama bio i građanski, ostavila su duboke obiteljske ožiljke koji se protežu generacijama i oblikuju fundamentalne političke stavove ljudi. Mi mislimo da se ljudi sukobljavaju oko fašizma i antifašizma, a sukob i politički stav kod većine ljudi koji se pale na prošlost, zapravo nema veze sa širom ideološkom slikom, nego s time na kojoj je strani bio krvnik nekoga djeda ili bake. Tako da je ono što izgleda kao ideološki sukob, prvenstveno stvar obiteljskog iskustva – politički stajalište kao vrsta obiteljske osvete.

– Znanje je utjelovljeno u administraciji, među stručnjacima u javnom sektoru i njihovim stručnim suradnicima koji rade u drugim sektorima. To je tehnokratski element koji ne bi trebao ovisiti o političkim ciklusima. Međutim, ako nema profesionalne administracije, ako je zahvat političkog kadroviranja dubok ne samo u administraciji nego i u obrazovanju, zdravstvu i drugim javnim sustavima, onda se znanje o dobrom upravljanju državom i javnim servisima ne može normalno razviti. To je dobar opis našeg razvoja u protekla tri desetljeća. Samo treba imati na umu da je nedostatak znanja posljedica, a ne uzrok.

– [Uzroci ovakvog stanja] su duboki i leže u romantičnim, pred-modernim poimanjima koncepta države. Hrvatska je politički konstituirana kao društvo bez liberalne tradicije, a na bazi romantične nacionalne ideje u kojoj se država izjednačava s dobrim – ostvarenjem stoljetnoga sna, jamstvom zaštite i prosperiteta. Međutim, povijest poučava da su države višedimenzionalne pojave. Države nemaju samo jednu stranu – jedan povijesni karakter. One su, jednako tako, izvori represije, nekontrolirane moći, korupcije, nepravda i neefikasnosti. Politička konstitucija liberalnih demokracija u velikoj se mjeri svodi na skepsu prema bilo kakvoj romantiziranoj ideji države. Na toj ideji počiva razvoj mehanizama nadzora nad političarima i državnim tijelima, pri čemu su slobodni izbori tek nužan, prvi, no nikako ne i jedini element sustava demokratskih provjera i ravnoteža. Hrvatska tek sada, sa zakašnjenjem od nekoliko desetljeća, kreće u transformaciju iz romantizirane u jednu realniju i liberalniju verziju funkcioniranja države odnosno čitavoga društva.

Velimir Šonje, ekonomski analitičar, konzultant, vlasnik tvrtke Arhivanalitika i stranice Ekonomski lab, vrlo je precizan, jasan i konzistentan sugovornik, iz svake njegove riječi vidljivo je da je više nego dobro upućen u cjelokupnu ekonomsku i financijsku problematiku.

Rezultat je to gotovo tridesetogodišnjeg iskustva u znanstvenom i praktičkom radu, ali i činjenice da je još kao student pokazao izniman talent, kreativnost, nadarenost i sposobnost.

Završio je Ekonomski fakultet u Zagrebu s odličnim uspjehom, a bio je i dobitnik Rektorove nagrade za najbolje studente. Po završetku postdiplomskog studija u suradnji s Florida State University u SAD-u, radio je u Ekonomskom institutu u Zagrebu, u Hrvatskoj narodnoj banci bio je izvršni direktor sektora za analitiku i statistiku, bio je također član Uprave Raiffeisenbank Austria, predsjednik Uprave ICF Invest d.o.o za upravljanje fondovima, a od 2003. vlasnik je i direktor tvrtke Arhivanalitike.

Ona se bavi izradom makroekonomskih analiza i prognoza, savjetovanjem u financijskom i javnom sektoru, razvojem IT projekta… Šonje je također iznimno plodan autor: iza sebe ima 23 knjige odnosno poglavlja u knjigama, od kojih je 9 objavljeno u inozemstvu, 40 znanstvenih i stručnih radova, više od 300 citata na Google Scholaru, a vrlo je čest gost u medijima i raznim tribinama na kojima analizira najvažnija teoretska i praktička ekonomska pitanja.

Velimir Šonje nikada se nije dao uvući u politiku, premda su ga zvali sa svih strana. Umjesto toga, Šonje se još 2003. odlučio okušati u privatnom biznisu. I to mu ide više nego odlično. Na početku razgovora zanimalo nas je slaže li se s ocjenom da su HDZ i SDP zapravo glavne prepreke toliko potrebnim i nužnim reformama. Zbog želje da osvoje ili sačuvaju vlast niti najavljuju niti provode ozbiljne reforme jer se boje da će ih kazniti dio biračkog tijela. Umjesto toga rasipaju novac, kojeg uzgred rečeno nema, kupujući naklonost pojedinih slojeva društva pa je zbog toga gotovo nemoguće izaći iz te pat situacije.

-Na djelu je svojevrsna javna hajka na ljude koji se bave iznajmljivanjem nekretnina u turističke svrhe. Ne ulazeći u šire društvene uzroke i gledajući uže ekonomski, primjećujem da kritičari iznajmljivača, a možda i dio samih iznajmljivača, ne razumiju koncept troška amortizacije nekretnine. Naime, obiteljski smještaj se u prosjeku puni 60-70 dana u godini, što je upola lošije od popunjenosti hotela. Znači da u tom turističkom segmentu govorimo o potencijalnom višku godišnjeg prihoda nad tekućim rashodima od nekoliko stotina eura po postelji, a samo iznimno tisuću do dvije. Kada bi se te ljude natjeralo da posluju kao obrti ili poduzeća, oni bi mogli obračunati trošak amortizacije nekretnine, jer sve to valja dobro održavati kako se vrijednost ne bi gubila. U tom slučaju velika bi većina malih iznajmljivača imala gubitak, što znači da uopće ne bi platili porez na dobit.

– Porezni sustav mora biti i jasan i jednostavan, tako da su paušali dobro rješenje za ljude koji se bave mikro poslovima u turizmu, osobito ako im to nije jedini ili glavni posao. Problem s takozvanim paušalcima u turizmu nastaje kada se netko tko ima ozbiljan turistički biznis od 20 ili 50 kreveta raznim smicalicama uspije podvući pod plašt malog iznajmljivača, dok je u stvari riječ o ozbiljnom poduzetničkom pothvatu s ozbiljnim prihodima, možda i ozbiljnim dobitkom. Međutim, niti takvi slučajevi ne znače da je problem u paušalcima. Problem je u drugim propisima koji omogućuju evaziju. Porezne uprave svuda u svijetu, pa i naša, imaju ovlasti oporezivanja ovisno o stvarnom karakteru posla, iako i s time treba postupati oprezno i kontrolirano kako bi se smanjila samovolja administracije i neizvjesnost regulatornih uvjeta za poduzetnike.

– Strah od inflacije najvećim je dijelom iluzija frekvencije kupnje: ako poskupi mala stvar koju kupujete svaki dan, primjerice, kava, a pojeftini stvar koju kupujete jednom godišnje, primjerice, odmor, bit ćete uvjereni da je došlo do inflacije iako je za vas situacija možda povoljnija ako u godini dana potrošite više na odmore i putovanja nego na espresso. Točno se zna koliki je taj takozvani rizik zaokruživanja cijena koji volim ilustrirati pravilom “ono što košta sedam kuna koštat će jedan euro”. Taj rizik je ukupno gledano mali, ali ponavljam, iz javnosti su u vezi ove teme nestali svi koji su ove stvari trebali objašnjavati ljudima, što bi nas moglo uvesti u situaciju da će se uskoro većina protiviti uvođenju eura. Do sada smo bili podijeljeni 50:50.

– Hrvatska je peta zemlja u Europi po dužini obale, iza Norveške, Ujedinjene Kraljevine, Grčke i Italije. Kada imate klimu kakvu mi imamo, i obalu kakvu imamo, još k tome na toplom moru, zašto bi bježali od komparativne prednosti koja nam je bogom dana? Turizam će se nastaviti razvijati svojim putem dokle god će tržišta tražiti tu vrstu usluge. Meni može biti samo žao što nemamo još više super-kvalitetnih turističkih kapaciteta koje kupci pune pet-šest-sedam mjeseci u godini, jer bi onda i dodana vrijednost u turizmu bila još veća. No, to će se dogoditi, taj daljnji razvoj turizma. A to što nekoga i mimo naše povijesti, klime i geografije muči visoka ovisnost o turizmu, neka pogleda isti problem s druge strane stakla: zašto nemamo više dodane vrijednosti koju stvaramo u industriji, informatici i komunikacijama, prijevozu, trgovini i ostalim uslugama? Zar je to problem turizma? Postoji ta nategnuta interpretacija o takozvanoj Nizozemskoj bolesti, kao da turizam “odvlači” odnosno “zadržava” ili “okupira” kapital, rad i zemlju koji bi se inače produktivnije upotrijebili u nekoj drugoj djelatnosti. Za tu teoriju do sada nismo našli dovoljno čvrsta uporišta u hrvatskoj stvarnosti. Ako bih malo banalizirao, kako bih stvari učinio jasnijima, pozvao bih čitatelje da zamisle kako sljedećih pet godina niti jedan turist ne dolazi na Hvar i država ne može pomoći otoku. Što mislite, što bi se dogodilo u tom slučaju? Bi li radno sposobni Hvarani odselili s otoka, ili bi tamo niknula tvornica avionskih motora ili kakav logistički centar? Prilično sam uvjeren da bi se iseljavanje dogodilo prije razvoja alternativne produktivne djelatnosti, rekao je Šonje za Telegram.hr

You may also like

0 comments