Nenad Bakic je nedavno primijetio da bi se s obzirom na iskazanu želju mnogih naših građana da nam država ima što više dionica i udjela raznih tvrtki vlada trebala još malo zadužiti i kupiti nešto tvrtki od privatnika.
To uopće nije smiješno. Iako istraživanja pokazuju da su ljudi percipirali problem visine javnog duga, vjerujem da je želja da nam država “ima firme” barem jednako jaka. Mnogi bi bili žrtvovati još malo duga, samo da se stekne još malo državnog vlasništva.
Fenomen je poznat u psihologiji. Većina je konformista koji prilagođavaju stavove i postupke prema kontekstu. Ljudi se uglavnom slabo trude da im ukupno mišljenje i ponašanje bude konzistentno. Osim toga, svijet je složen, problemi su teški, pa gdje bismo stigli da o svemu duboko promišljamo i pažljivo se informiramo pokušavajući postići neku duboku konzistentnost?
Na sličan način, podvojeno, ljudi razmišljaju o državnom vlasništvu i nepotizmu i korupciji. U stanju su mrtvi hladni na kavici u 9 zgražati se nad idejom o “privatizaciji” državnih tvrtki, da bi uz zalogaj oko 1 doslovce umirali zbog nepotizma, korupcije i krčmljenja tih istih tvrtki, praveći se da jedno s drugim nema nikakve veze.
Postoji jedan malobrojniji sloj koji promišlja malo dublje. Oni kažu da se nikako ne bi trebale prodavati dobre tvrtke jer država od njih ubire lovu, a da bi svakako trebalo prodavati loše tvrtke. Prodaj ti plastiku, a ne zlato. Međutim, po starom dobrom običaju, dok se na kavici u 9 kunu u taj princip, uz zalogaj u 1 zgražaju se nad time na što se sve u državi rasipaju pare. Dakle, u 9 uzmu tvrtki dobit i daju ju političarima, a u 1 umiru zbog toga što su ovi s novcem napravili.
Još bi ih trebalo pitati što će s lošim tvrtkama koje bi navodno prodavali, ako nema nikoga da ih kupi; ili, da li bi ih prodali za kunu ako je to najbolja ponuda? Vjerojatno bi opet jedan odgovor bio na kavici u 9, a posve drugi uz zalogaj u 1.
Autor je Velimir Šonje, analitičar iz tvrtke Arhivanalitika. Tekst je izvorno nastao kao Facebook status.
