Sockrampoidi ili put u ropstvo pod izlikom ljudskih prava

Komentar Ivana Brodića
Nakon inicijative o obveznim kutama u školama, stranka s ukupnom popularnošću od 0.6 posto, koja želi biti stožerna liberalna stranka u Hrvatskoj, prije nekog je vremena sakupila potpise da se voda proglasi osnovnim ljudskim pravom te kao takva izuzme od bilo kakve privatne inicijative čime bi se trebao dopuniti ustav.

Kako posezanje za niskim strastima nije imanentno samo onima koji su nekada imali veliku podršku birača nego i drugima koji su, barem u jednom dijelu svoje povijesti, ispovijedali liberalne vrijednosti svjedoci smo ovih dana. Stranka koja je zagovarala liberalna rješenja smanjenja državnog aparata, kasnije ratovala protiv barem dva strana investitora, zagovarala podržavljenje dijela ekonomije, ovih dana uhvatila se vode. Dakako radi se o Mostu, čiji Miro Bulj uzvikuje „Voda je sloboda!“.

Nejasno je bili do te slobode dolazio krampom, kao kada je tim oruđem prijetio premijeru RH, ali to je neka druga tema, možda za najavljeno rebrendiranje Mosta.

Ne vjerujem da bismo se trebali baviti s ovim strančicama bez prevelikog utjecaja na hrvatski politički spektar, neka se bave samima sobom, kada u pitanju resursa ne bi vladala potpuna zbrka u glavama hrvatskog političkog elektorata. Društvene mreže prepune su zbunjola koji s jedne strane sektaški, temeljem jedne knjige šire „evanđelje“ jednoga zajedničkog južnoslavenskog jezika, a s druge bi strane uveli suverenizam u upravljanje prirodnim resursima.

Most tako predlaže da se u Ustav RH unese odredba prema kojoj je voda neotuđivi resurs RH te da se zabrani privatno upravljanje (koncesije) na pitku vodu, ali – pazi dobro sad – i privatna distribucija pitke vode. Jer, voda je ljudsko pravo.

Zanimljivo je kako smo se baš u mjesecu kada je cijeli svijet, osim ove socijalističke džamahirije, zvane Hrvatske, obilježio stvaranje Magne Charte, prvog dokumenta o monarhizmu, ograničenoj vlasti, dotakli ljudskih prava.

Iako u modernoj etatističkoj političkoj doktrini smatramo kako je ljudsko pravo baš sve to se dogovorimo da ljudsko pravo jest i kako baš sve što se dogovorimo da ljudsko pravo jest mora biti zaštićeno od strane države, logično bi bilo osnovnim ljudskim pravima smatrati ona prava koja stječemo postankom ljudskim bićima, dakle ne onim što je odredila država zakonom. Život, sloboda i privatna svojina postojali su prije zakona, štoviše, povijesno gledano oni su omogućili čovjeku stvoriti državu i zakone, parafrazirat ću iz Francuske ostrašćenog filozofa Frederica Bastiata.

Dežurni će kritičar reći kako je za stvaranje države i zakona bila potrebna i voda, jer ljudska bića ne mogu dugo živjeti bez vode. To bi samo idiot sporio. Međutim, povijesno gledano, izvori vode, od rane faze ljudske povijesti bili su predmetom privatnog dogovora, korisnici su izdvajali sredstva kako bi se voda mogla distribuirati, održavati čistom i kako bi svaki korisnik imao pristup do iste.

Također, kako je voda prirodni resurs nad kojim Republika Hrvatska sukladno članku 2 Ustava RH ima puni suverenitet može sporiti samo potpuni ignorant, međutim, kao i kod hrane, plaće ili prava na rad i pravo na pitku vodu netko mora osigurati. Nitko se nije rodio ili postao Hrvatom (ako kao argument uzmemo Ustav RH) dobiti neko pravo koje netko drugi mora proizvesti, nego pravo na rad, hranu ili plaću znači kako svaki građanin ima pravo pristupiti tim pravima ravnopravno.

Hrana, odjeća ili pak voda prijeko su potrebni za održavanje života, međutim netko ih mora proizvesti i u tome postoji trošak, naime onaj koji osigurava tako nešto, dopustite da patroniziram i banaliziram, zbog posvemašnjeg nacionalnog nerazumijevanja, mora stvoriti dodanu vrijednost, jer i on mora od nečega živjeti. Dakako, ova tvrdnja nema za cilj ustvrditi kako se društvo ne bi trebalo pobrinuti za one manje sretne. Ili netko od uvaženih genijalaca misli kako živimo u robovlasništvu, pa da je ljudsko pravo i rad koji nam resurse mora osigurati.

Naime, kako bi svaki čovjek imao pitku vodu, netko mora izraditi vodovod, flaširati vodu ili je dovesti u dućan, mora postojati cijela infrastruktura. Moderna dostignuća i sadašnja razina svijesti očekuje kako će ta voda biti čista i pitka, što također netko mora osigurati, nadgledati i kontrolirati.

Netko će pak reći kako resurs treba biti u rukama državnih tvrtki. Nacionalna država posjeduje samo prirodne resurse i ono što prikupi od svojih građana. Nisam protivnik toga da joj oduzmemo prirodne resurse kao suvereno pravo upravljanja, možda će onda manje drugih privatnih dobara prikupljati. No, tvrditi kako država mora imati isključivo pravo na upravljanje, eksploataciju i distribuciju prirodnih resursa, zapravo znači puno manju korist za porezne obveznike.

Kako to funkcionira u velikoj većini zemalja svijeta dobro znamo, obično upravljaju podobni, a ne sposobni, puno se novca, nužnog za poboljšanje usluge eksploatacije i distribucije gubi ili ostaje na stolu za različite vidove korupcije tj. U tržištima rada ovisnim o stranačkim iskaznicama, kakvo je naše, za kupovinu birača. Ili za daljnje uhljebljivanje. Jer, sjetimo se direktora iz Uljanika, koji je rekao, „pa sve će to i tako narod nadoknaditi“.

Samo efikasno upravljanje resursima omogućava državi lukrativne rente od koncesija i ubiranje poreza od dodane vrijednosti usluge nastale prirodnim resursom. U protivnom, gdje je kraj, mogli bi nam reći kako je i more ljudsko pravo, pa zabraniti kupanje u njemu o svom trošku.

A sockrampoidi? Kako to biva od kada postoje, dok se pozivaju na zaštitu prirode, kao u slučaju Srđa, osuđuju kraj na odsustvo investicije, a porezne obveznike na milijunske naknade Dok se pozivaju na nacionalne interese želeći nacionalizirati tuđe vlasništvo, sudovi u Švicarskoj presuđuju velike naknada koje trebaju platiti porezni obveznici, ali i obezvrjeđuju vlasništvo poreznih obveznika. Dok nas plaše Rusima, legislativnim mehanizmima upravo njima isporučuju veliku privatnu kompaniju. Sada, dok se pozivaju na slobodu, žele uvesti ropstvo državi, kako to taj fenomen lijepo tumači bezvremenski i svevremenski Hayek u Putu u ropstvo, monopolu kroz smanjivanje efikasnosti i kvalitete usluge. Sve, kako to u većini monopola biva, za više novca. Vjerojatno je to jedini način da si kupe dostatnu podršku za ulazak u Sabor?

You may also like

0 comments