[vc_row][vc_column width=”1/3″]Piše Hrvaoje Serdarušić, financijski analitičar portala Serdarusic.com[/vc_column][vc_column width=”2/3″]Na simboličnu godišnjicu početka Domovinskog rata, 13. svibnja, proglašen je stečaj Uljanika. Dan je to nikad odigrane utakmice između Dinama i Crvene Zvezde zbog velikih nereda. Oni su označili prekid svake povezanosti između “naroda i narodnosti”. Godinu dana kasnije hrvatski su državljani plebiscitarno odlučili da žele državnu samostalnost. Bez obzira što bi profesor Dejan Jović rekao o tome.[/vc_column][/vc_row]
To je glasanje trebalo predoznačiti, osim napuštanje tamnice naroda, još dvije stvari. Prvo, uvođenje višestranačja i demokracije. Drugo, možda i teže, napuštanje socijalističkog modela privređivanja u korist slobodnog poduzetništva i tržišnog natjecanja. Prvo smo ostvarili uz veliki ljudski i materijalni gubitak, dok smo drugo kilavo provodili, vjerujući, čini se, dobrim namjerama drugih. Nismo proveli to “kako Bog zapovijeda!” Da ne duljim oko dijagnoze, imamo okoštali birokratski aparat, korumpirane suce i pravosuđe, akademija je u fosilnom dobu, a mediji grcaju u koprofiliji. Nismo baš neke sreće ni u kadrovskim rješenjima kod trona, a budimo pošteni, nit kod oltara. Umorni smo.
I onda, ne dogodi se čudo kao u pjesmi Zlatana Stipišića, nego terminalni bolesnik umre, jer nije stigao ljekovit eliksir kojeg samo Pande znaju. Podsjetila me odluka stečajnog suca pazinskog trgovačkog suda na pjesmu koja se pjevala navijačima Partizana iz naslova teksta (pogotovo kad je Partizan drastično gubio). I to, simbolično, baš na dan nikad odigrane utakmice. Je li konačno vrijeme za shvatiti da nema drugih koji nam hrle pomoći samo zato što smo potomci Tuge i Buge? Je li konačno došlo vrijeme da prestanemo vjerovati u socijalističke bajke? Istina, više to nisu drugovi, već redovito Netko Drugi, koji su nam dužni nešto omogućiti. Je li došlo vrijeme za prestanak uvjerenja u Ponzijeve sheme – da je netko drugi dužan osigurati naše mirovine i troškove liječenja?
Mi se očito ne želimo, barem u kritičnoj masi, promijeniti, početi više učiti i biti ponizniji. Kažu da svaki narod zaslužuje vlast i političare kakve ima. Nevjerojatno je kakve sve analfabetizme možemo čuti na dnevnoj bazi. Jedna od recentnih je od druga Klisovića (jer marksisti vole da ih zovemo drugovima), koji se zalaže za jednakost kamata. EUSSR-ovski, nema što. Jutros je pak drug Miletić zavapio suprotiva uništenju brodogradnje, optuživši sve druge drugove. Osim sebe i svoje svojte.
Nisu ni mediji bolji, kad u recimo, probiznis JL, pročitam kako je općina bogata jer ima proračunski prihod po glavi najveći u Hrvatskoj. Usput budi rečeno, to je prihod od čiste rente. Nije problem konkretna općina, koja se hvali da taj novac ulaže u infrastrukturu i bolje uvjete života, nego stav da je taj novac ustvari onaj koji pripada Državi.
Nadam se da će stečaj Uljanika barem definirati koliko ćemo zaista platiti sav nemar u konačnom iznosu. I na koncu pozdravljam sve svoje čitatelje rečenicom: “Ceterum censeo LXV non sufficit!” Uostalom, smatram da je 65 premalo, stoji u komentaru.
