Saudijska kraljevska obitelj proigrala je svoj ugled na planu gospodarskih reformi koje su trebale oživjeti gospodarstvo poharano nižim prihodima od prodaje nafte.
No, propisi njihove Vizije 2030 su puni opasnosti, najviše radi toga što će raskinuti društveni ugovor koji veže kuću Saud za građanstvo. Program nudi manje milosti, a više štednje te želi smanjiti svoju ovisnost o energetskom sektoru, privatizirati poduzeća u javnom vlasništvu te rezati javnu darežljivost, Dugoročno, kuća Saud priprema zemlju za doba bez nafte.
Princ Mohammed bin Salman, predvodnik reformi, priznao je kako zemlja ima veliku ovisnost o nafti, što je opasno, te se nada kako će do 2030. godine uspjeti diversificirati ulaganja. Opasnost leži u tome što je dvije trećine radnika na platnoj listi države te će se to smanjiti za 40 posto. Ipak, još je jedna opasnost, za financiranje promjena bin Salman planira povećanje javnog duga za 200 milijardi dolara. Okidač za ovu reformu je kriza likvidnosti u kojoj se našla zemlja uslijed oscilacije cijena energenata. U nastojanju da to zaustavi saudijska je vlada signalizirala kako je spremna uzeti milijarde dolara kredita banaka.
Zato i zbog kraja ere nafte MMF je predvidio saudijski bankrot ukoliko se nastavi sa sadašnjom razinom potrošnje i fiskalne politike. Nastavak velike proizvodne kako bi se suzbilo Iran i Rusiju na tržištu pokazalo se kontraproduktivnim. Zbog aktivne iranska uloge Saudija je ove godine drastično povećala vojnu potrošnju. Sve su to razlozi zašto je mladi bin Salman odlučio zaigrati na sve ili ništa te pokušati promijeniti društvo u ekonomskom i političkom smislu.
U geopolitičkom smislu odlučio se pozicionirati kao važan geopolitički igrač (Jemen), u političkom odlučio je liberalizirati položaj žena (glasovanje na nekim izborima), a u ekonomskom uspostaviti fiskalnu solventnost te deregulirati industrijsku proizvodnju. Plan je o koji je nešto ranije izradila konzultantska kuća McKinsey, koja je u posljednjih nekoliko godina odgojila dosta prozapadnih arapskih ekonomista u zemljama Arapskog poluotoka.
Kritičari se rugaju planu zato što smatraju kako jednak pristup ne odgovara svim kulturama i svim državama. Kažu, ne uvažava tipove vladavina, ali ni troškove života u pojedinim zemljama. Daju primjer šaha Reze Pahlavija, koji je pokrenuo sličan program štednje 1970-ih, koji je na kraju rezultirao revolucijom. Upravo to proganja stariju generaciju prinčeva, koji se sjećaju i nemirnih borbi za vlast u kući Saud tijekom 1960-ih i 1970-ih godina upravo radi rasipništva i štednje.
S druge strane, bin Salman je priznao u intervjuu The Economistu kako je uvjereni tačerist. Međutim, za razliku od Britanije Saudija nema slobodu govora, izabrani parlament, a niti pravo na javno okupljanje. Nema političke strukture koje mogu apsorbirati društvene radikalne snage. U intervjuu nije ponudio odgovor hoće li porezni obveznici bez potpore države biti toliko benevolentni prema državi u kojoj nisu politički zastupljeni.
Preveo i prilagodio; Ivan Brodić
