Sarajevska deklaracija obnova je jugoslavenskog nacionalizma

Predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) Zvonko Kusić u četvrtak je deklaraciju o takozvanom ‘zajedničkom jeziku’ ocijenio besmislenom, apsurdnom i uzaludnom inicijativom koja želi dovesti u pitanje pravo hrvatskog naroda na vlastiti hrvatski jezik, koji je priznat i normiran kao jedan od službenih jezika Europske unije. “Hrvatski jezik Ustavom Republike Hrvatske definiran je kao službeni jezik u Hrvatskoj, jedan je od službenih jezika Europske unije, priznat i normiran kao zasebni jezik s vlastitim međunarodnim kodom”, ističe Kusić u izjavi.

Predsjednik HAZU-a apsurdnim, uzaludnim i besmislenim ocjenjuje inicijative koje bi dovodile u pitanje pravo hrvatskog naroda na svoj vlastiti jezik s njegovim nacionalnim imenom. Deklaraciju je sastavilo 30 osoba iz različitih struka iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske i Crne Gore, tijekom konferencije “Jezici i nacionalizmi” koja se od travnja do studenoga prošle godine održavala u Podgorici, Beogradu, Sarajevu i Splitu. Tekst Deklaracija danas će na konferenciji za medije u Sarajevu predstaviti Enver Kazaz, Ivana Bodrožić, Vladimir Arsenijević, Balša Brković i Borka Pavićević.

Plenković: Hrvatski jezik definiran Ustavom RH i jedan od službenih jezika EU

Komentirajući na upite novinara ‘deklaraciju’ premijer Andrej Plenković u srijedu je izjavio da o “deklaraciji o zajedničkom jeziku” na ozbiljan način uopće ne treba trošiti riječi”, podjetivši da je hrvatski jezik definiran Ustavom RH i jedan od službenih jezika Europske unije. “Za mene je to jedino bitno. O nekim neformalnim inicijativama mislim da na ozbiljan način ne moramo uopće trošiti riječi”, rekao je Plenković.

Obuljen Koržinek: Deklaracija ‘politička inicijativa’

Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek izjavila je novinarima u utorak i srijedu vezano za tu deklaraciju kako pretpostavlja da je riječ o političkoj inicijativi. “Nedavno smo proslavili veliku obljetnicu Deklaracije o hrvatskom jeziku pa pretpostavljam da je ovo politička inicijativa koja se i na to željela referirati. U svakom slučaju, kao što znamo kroz povijest, Hrvati su govorili i pisali na hrvatskom jeziku, a hrvatski književnici su oduvijek govorili da pišu na hrvatskom jeziku kada je hrvatski jezik postao službeni”, naglasila je ministrica kulture.

Dodala je kako je pitanje zajedničkog jezika “politički konstrukt koji je došao s jednom državom ’45. godine, nastao kao rezultat određene ideologije i državne politike koji u praksi nikada nije realiziran, odnosno nikada zapravo u stvarnosti nije zaživio. On se nazivao hrvatsko-srpskim jezikom, ali svi smo mi u školi učili hrvatski i pisali smo na hrvatskom. Nije mi jasno koji bi cilj bio danas pokretati takvu inicijativu”, zaključila je ministrica kulture Obuljen Koržinek.

Alerić: Obnova jugoslavenskog nacionalizma i unitarizma

Deklaracija o zajedničkom jeziku, koju su pokrenuli i potpisali brojni intelektualci iz Hrvatske, BiH, Srbije i Crne Gore, a koja polazi od teze da Hrvati, Bošnjaci, Srbi i Crnogorci govore zajedničkim jezikom, začudila je brojne ozbiljne lingviste.

Među njima je i doc. dr. sc. Marko Alerić, profesor s Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koji kaže da ta inicijativa nije potekla ni iz hrvatskih ni iz srpskih ozbiljnih lingvističkih krugova. Ta je deklaracija, kaže, nešto anakrono, a s druge strane ništa originalno i ništa novo. Povremeno se javljaju neki koji podmeću tezu o zajedničkom jeziku jer se, to je njihov glavni argument, razumijemo pa se onda, eto, radi o istom jeziku. Međutim, svatko osjeća i svatko može prepoznati da su to različiti jezici. Slični su na leksičkoj razini, ali na unutarjezičnim razinama, koje su puno dublje, oni se razlikuju, piše Večernji list.

Kako deklaraciju doživljavate kao hrvatski lingvist? Nas Hrvate, zbog povijesnog iskustva mađarizacije, germanizacije, talijanizacije i srbizacije, ta deklaracija vrijeđa. Ona nam doziva živo sjećanje na nasilno izjednačavanje hrvatskoga s drugim južnoslavenskim jezicima i to zbog razloga koji su ponajprije politički. Ona najavljuje ponovnu potrebu da se borimo za svoj nacionalni identitet.

Što je zapravo cilj te deklaracije? I ja se to pitam. Nije mi jasno kome je ona potrebna danas, kada je propala i ilirska i jugoslavenska ideja. Pitam se kamo to vodi, jer deklaraciju je nemoguće provesti.

Povod za deklaraciju, kažu inicijatori, jesu “posljedice političkih manipulacija jezikom i aktualnih jezičnih politika u BiH, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji”. Takva teza pokazuje potpuno nepoznavanje teorije standardnog jezika. Doista se čudim toj izjavi u deklaraciji. Standardni se jezici i oblikuju zato da bi bili normirani i da bi se što manje mijenjali. Ako standardni jezik nije normiran, propisan, nego ako slobodno prihvaća sve i svašta što dolazi iz drugih jezika, tada standardni jezik ne postoji, odnosno on svoj najvažniji cilj, a to je komunikacija u široj jezičnoj zajednici, ne može ostvariti.

Autori pozivaju na “slobodu miješanja, uzajamnu otvorenost te prožimanje različitih oblika i izričaja zajedničkog jezika na sveopću korist svih njegovih govornika”. Kakav bi to jezik proizvela takva praksa? To vodi u kaos, u nemogućnost oblikovanja jezika, a to znači i nacionalnog identiteta. Ako nemamo svoj standardni jezik i ako ponovno propitkujemo načela njegova normiranja, vraćamo se u razdoblje od prije 150 godina. Tjeraju nas u davnu prošlost. Mi smo sve te faze prošli, i zaluđenost ilirskom idejom i tzv. ilirskim jezikom.

Znači li to da jezikom manipuliraju pokretači deklaracije? Definitivno. To je politička inicijativa, pokušaj buđenja ideje jugoslavenstva.

Slažete li se s ocjenom našega velikog lingvista Radoslava Katičića, koji kaže da ta inicijativa želi srušiti hrvatski kao jedan od službenih jezika Europske unije? Ne mogu oni to ostvariti. Oni pokušavaju umjetno zbližiti narode i to na pogrešan način. Mi se nećemo približiti i više poštovati jedni druge ako ne poštujemo činjenicu da taj drugi ima svoj jezik. Želimo li nekom narodu iskazati poštovanje, najbolje ćemo to učiniti prihvaćanjem činjenice da taj narod ima svoj jezik i da taj jezik naučimo. Potpuno je besmisleno to što govore da trebamo ujednačiti jezik, promijeniti jezičnu politiku tako da prihvatimo druga jezična obilježja jer će to tobože značiti i prihvaćanje drugoga naroda. Pa to je suludo. Po tome bi onda svi jezici na svijetu tebali biti isti pa ćemo se tada, kao, svi poštovati. Deklaracija je buđenje propale jugoslavenske ideje i mislim da su svi autori i potpisnici duboko svjesni da od toga ne može biti ništa.

Čemu onda deklaracija? Na taj način žele stvarati nemir, ponovno tjerati na propitkivanje propale jugoslavenske ideje, ideje države i tobože jedinstvenog jezika, što onda znači i jedinstvenog naroda i slično.

Zanimljivo je da autori deklaracije nigdje nisu naveli ime toga zajedničkog jezika? Da, to je ujednačavanje onoga što se ne može ujednačiti. Pozadina je zapravo jedan narod, jedan jezik, jedna država, a onda i jedan kralj, jedan vođa itd. To je uvođenje jezičnog kaosa, nereda. Ako svoj jezik ne možemo razlikovati od drugoga, tada se ne možemo prepoznati ni kao pripadnici jedne nacionalne zajednice, jer je nacionalna zajednica = jezična zajednica.

Autori deklaracije spominju i skupo prevođenje… Prevođenje ne samo da je nužno za različite jezike nego su prevođenja i tumačenja potrebna i unutar svakog jezika. Zamislite što bi se sve moglo dogoditi da u pravnoj, medicinskoj ili kojoj drugoj terminologiji danas preuzimamo termine koji su dio drugog jezika.

Tezu o zajedničkom jeziku argumentiraju tvrdnjom da su i engleski, francuski, njemački itd. policentrični jezici kojim govori više naroda. Stoji li ta argumentacija? Ne stoji. Pokušajmo tu tezu primijeniti na danski, norveški i švedski, koji su sličniji nego hrvatski i srpski, ali su narodi potpuno različiti. Ako se mi smatramo posebnim narodom, a oduvijek smo se smatrali, tada nam nitko ne može nametati svoj jezik. Ova je deklaracija otvorena agresija na hrvatski jezik i na hrvatski nacionalni identitet, koji je uvijek povezan s jezičnim identitetom. Zašto otvorena? Zato što se ni u Jugoslaviji nikad nisu usudili ovako javno pozivati na ujednačavanje jezika. Bilo je tajnih pokušaja. Dakle, ono što smo uz najveću muku uspjeli ostvariti Deklaracijom o hrvatskom jeziku neki sad pokušavaju poništiti. I opravdati sve ono što su drugi činili protiv hrvatskog jezika i njegovih govornika.

Što mislite o Snježani Kordić, jezikoslovki i kroatistici iz Osijeka, suautorici Deklaracije o zajedničkom jeziku koja je vjerojatno i glavna pokretačica ove inicijative? Nije mi jasno koja je njezina motivacija da se ide boriti za davno propalu ideju. za nešto što je samo djelomično u domeni lingvista, a puno više u domeni naroda i nacionalnog identiteta i države, odnosno nacionalne i jezične politike. Ona kao lingvistica ne može ništa nametati jezičnoj zajednici.

Spomenut ću vam jednu zgodu. Pričala mi je jedna majka čiji sin ima 4-5 godina da su jednom slučajno prebacili na crtić koji se prikazivao na srpskoj televiziji. Nakon tri minute slušanja mali se okrene i kaže: “Mama, televizor se pokvario.” Dijete nije opterećeno, nešto razumije, ali shvaća da to nije hrvatski jezik.

You may also like