[vc_row][vc_column width=”1/3″]Komentar Ivana Brodića[/vc_column][vc_column width=”2/3″]Serija petkovnih prosvjeda kulminirala je tijekom jučerašnjeg dana dramatičnim govorom Grete Thunberg svjetskim liderima prvoga dana Opće skupštine UN-a, koja fokus ima na terorizmu i klimi, te pronalasku rješenja za te probleme. [/vc_column][/vc_row]

Nakon što je na američki Kontinent putovala u jedrenjaku, odbila se susresti s Bolsonarom, za požare, koji se događaju svake godine, čak intenzivnije nego li sada, optužila, za nju i njene neistomišljenike nepoćudnu, politiku, Greta Thunberg optužila je svjetske lidere kako su joj ukrali snove. Jer, znanost I nevladine organizacije već trideset godina upozoravaju na čovjekov utjecaj na okoliš, međutim, malo toga se događa. U njenom stavu podržao ju je papa Franjo, rekavši kako se ne čini dovoljno, te japanski ministar okoliša Shinjiro Koizumi rekavši kako borba protiv klimatskih promjena mora postati seksi.

Ako je vjerovati jednom od vodećih klimatologa današnjice Michaelu Mannu sa znanstvenog centra Pennsylvania State University I hrvatskom stručnjaku Branku Grisogonu s geofizičkog odsjeka Prirodoslovno-matematičkog fakulteta čovjek je u posljednja dva stoljeća svojim ponašanjem značajno utjecao na prirodu te se to mora promijeniti. Pitanje je samo kako?

Zbog toga je potpisan Pariški sporazum o smanjenju globalne temperature koji nisu potpisale brojne zemlje u gospodarskom uzletu, koje koriste tehnologiju prošle generacije, nije ga potpisao niti Donald Trump, koji je jučer pokazao što mili o borbi protiv klimatskih promjena ignorirajući summit, a posjetivši summit o vjerskim slobodama. Kada se ipak pojavio u New Yorku, snimka ignoriranja Grete Thunberg postala je viralna. Pariški sporazum nije potpisala niti Kina, a Rusija mu se priključila tek jučer.

Radikalne poruke koje godinama komuniciraju nevladine udruge tijekom zadnjih nekoliko dana artikulirala je Greta Thunberg, djevojka koja je napustila školu zbog borbe protiv klimatskih promjena i čiji entuzijazam na rubu morala iskorištavaju njeni istomišljenici, sakrivajući se iza njenog poremećaja. No, ako se, pak, primaknemo suštini, uvidjet ćemo što ovi revolucionari, koji mogu biti seksi samo nestabilnim likovima nepomirenima s okolinom, predlažu i zagovaraju.

Jedni zagovaraju gašenje planete, drugačije ne možemo nazvati ovaj prijedlog. Ideja je, naime, prestanak proizvodnje fosilnih goriva, rudarenja kriptovaluta, rudarenja ugljena, prestanak putovanja zrakoplovima i svih drugih tehnoloških dobrobiti modernog i postmodernog doba. Drugi će nam reći kako je žurno potrebno prijeći na nuklearnu energiju, a treći će nam reći kako netko mora platiti to što čovjek koristi prirodu kao resurs.

Kome? Pa njima…… Kao što piše Erich Fromm u Anatomiji ljudske destruktivnosti, ne postoji revolucija koja ne želi stvoriti pustinju i novi poredak, kako bi što duže revolucionari nakon provedene revolucije vladali. Ovaj, po osobne slobode opasan pokušaj nije zapravo ništa novo. i Marx je težio ukidanju nacionalne države i stvaranju jedne svjetske ili barem europske vlade. Jer, trošenje resursa se i sada plaća, svaka nacionalna država naplaćuje koncesije na prirodne resurse, naplaćuje doprinose za zrak, vodu, u nekim zemljama i porez na veću dostupnost suncu.

To se vrši prema društvenom ugovoru. A za razliku od socijalističkog kolektivističkog morala, elementarni je postulat morala okrenutog osobnim slobodama trošiti novac najbliže moguće mjestu na kojem se stvara, parafrazirajmo Hayekovu obranu nacionalne države iz kapitalnog djela Put u ropstvo.

No, klima(vcima) to nije dovoljno, zato je nastala pobuna protiv Merkeličinog poreza za klimu, kojim je Njemačka, suprotno svojem dosadašnjem dominantno ordoliberalnom uređenju, dodatno opteretila kompanije. Premalo je, kažu. Treba uvesti svjetski ili barem europski porez. Dolazi kriza, što bi uopće novim opterećenjem realnog posla moglo poći krivo? Kao da ih je Slavko Linić učio fiskalnom poslu. Prema onoj, mi se zadužujemo jer vi ne radite dovoljno na punjenju proračuna.

Dakako, ovi pokušaji ne bi pomogli puno klimi, ili ako bi, svijet bi odveli u ekstremno siromaštvo, svakoga osim dakako kastu klima(vaca) koji su zacrtali nakon revolucije vladati svijetom. Oni će imati sve privilegije, privilegije niže kaste, nama neklima(vacima) bit će nametnuta naddržavna krivnja jer istom tom tehnologijom ugrožavamo prirodu….

Šalu na stranu, nejasno je kako ovakve ideje misle ne unazaditi svijet, kada nove energije nije moguće proizvesti bez visokog udjela fosilnih goriva u njihovoj proizvodnji? Kako dovesti do mogućnosti kvalitetnije akumulacije čiste energije bez razvoja tehnologije? Motor ekonomije je energija, a nafta će još neko vrijeme biti važan energent, dok će plin to biti još barem dva desetljeća. Uostalom, kako stvoriti akumulaciju čiste energije bez rudarenja litija, koje unesrećuje okoliš snažnije nego li naftna bušotina? Kako, pak, razviti nuklearnu tehnologiju nove generacije, koja neće proizvoditi jednu kataklizmu svakih deset godina? To košta, a ekonomija kojoj je namijenjena eutanazija to plaća.

Kako to obično biva, po osobne slobode opasne revolucije nikada ne izaberu održiva o ispravna rješenja jer su ona puno izazovnija o teža nego li stvaranje histerije koja će uroditi prisilom i otimanjem tuđeg novca.

Ma koliko ugledni manageri željeli kupiti svoje mjesto u klima(vačkom) novom poretku, kako pišu u pismu Financial Timesu prije koji tjedan, neće promijeniti paradigmu prema kojoj je svrha poslovanja kompanija donositi što veću dobit svojim vlasnicima. Možda će tek ubiti tržišnu ekonomiju. A kako izgleda ubijanje tržišne ekonomije i kakve to može imati rezultate vidjeli smo na nekoliko primjera u prošlom stoljeću, a vidimo i danas u Venezueli, primjerice.

Postavlja se pitanje, zašto bi ljudi neiskvarenih motiva činili istovjetne stvari, a očekivali drugačije rezultate?!

Jer, samo iz dobiti moguće je financirati čišću energiju, njenu kvalitetnu akumulaciju i razvoj nuklearne energije. Samo novi privatni interes može spasiti svijet od navodne štetnosti fosilnih goriva i svih ostalih prijetnji za klimu, koje su, barem u energetskom smislu također nastale zbog interesa.  Samo reinvestirana dobit može postići globalno smanjenje temperature. Posao je države paternalistički i fiskalno usmjeriti investicije u tom smjeru, a posao je međunarodnih organizacija donositi smjernice, a ne biti dadilje koje otimaju. Interes se ne mijenja otimanjem, nego paternalizmom i tržišnom potražnjom.

I na kraju, samo tržišna ekonomija klimu spašava, znam izazovnije je to rješenje, jednostavnije je prestati jesti meso, jer krave piju vodu i, ne biste vjerovali, prde!