[vc_row][vc_column width=”1/3″]Piše Denis Avdagić, vanjskopolitički analitičar [/vc_column][vc_column width=”2/3″]Pred nama je „spektakularna diplomatska šahovska simultanka” no s pozamašnim ulogom velikog svjetskog turnira u pokeru…[/vc_column][/vc_row]
Trumpova administracija uvela je potpune sankcije na izvoz iranske nafte, najprije podignute u studenom 2018., nakon što su se u svibnju prošle godine Sjedinjene Države jednostrano povukle iz Zajedničkog sveobuhvatnog akcijskog plana (ZSAP – dogovor s Iranom o nuklearnom pitanju iz 2015.), između Irana i šest svjetskih sila. Iznimke koje su vrijedile za osam glavnih uvoznika tijekom perioda od šest mjeseci, time su poništene. No to nije jedini potez koji je Washington povukao pooštravajući odnos prema Teheranu. Naime, istovremeno je i iranska Revolucionarna garda proglašena terorističkom organizacijom, koja kontrolira iranske balističke rakete i nuklearni program, a ne manje važno ima utjecaj na bankarstvo i brodogradnju u toj zemlji.
Potonja odluka olakšava i eventualno procesuiranje kompanija ili osoba između ostalog i u Europskoj uniji koje posluju s Iranom.
Ovaj razvoj događaja već ima značajne posljedice za globalna tržišta nafte, i ključno pitanje je hoće li imati posljedice i na američki globalni položaj, posebno u kontekstu globalnog financijskog sustava u kojem SAD dominira.
Moć SAD-a u financijskom svjetu
Američka moć ne nalazi se samo u globalnoj vojnoj snazi pa niti u važnosti američke ekonomije, nego u sustavu financijskih mreža koji omogućuje odvijanje globalnih financijskih transfera, a time i međunarodne trgovine.
SAD kontrolira ključne elemente tog sustava, kao što su sustav za obračun dolara i sustav financijske komunikacije SWIFT, čime je u neupitnom položaju prema stranim financijskim institucijama i tvrtkama. Niti jedna međunarodna banka ne želi biti uskraćena pristupu tom sustavu jer bez njega je trenutačno praktično onemogućeno globalno poslovanje i financijski transferi.
Upravo zbog toga, kada god SAD odredi države, strane tvrtke, organizacije ili pojedince kao mete sankcija, nitko s njima ne želi poslovati, ili bolje rečeno nitko tko želi biti dio međunarodnog financijskog sustava. U suprotnom se suočavaju s enormnim novčanim kaznama te potencijalnim isključenjem iz sustava obračuna dolara.
Američka kampanja prema Iranu očito cilja uzeti Teheranu gotovo sve prihode od nafte, što čini oko 90 posto deviznog dohotka zemlje i oko 40 posto državnog proračuna te pokriva uvoz gotovo svega: od osnovne robe do luksuza. Već sada je u Iranu teško nabavljati luksuzne i specijalne proizvode, što je dovelo do povećane ekonomske nesigurnosti posebno među iranskim srednjim i višim slojevima.
Iran od 1979. godine nastoji postići samodostatnost u proizvodnji hrane, ali i dalje je daleko od tog cilja, pri čemu se i optimistične procjene kreću oko dvotrećinske pokrivenosti potreba vlastitom proizvodnjom za oko 80 milijuna stanovnika. Iran još uvijek može uvoziti hranu i lijekove, međutim devizna kriza uzrokovana naglim padom prihoda od izvoza nafte komplicira i takvu jednostavniju trgovinu. Sve je to dovelo i do inflacije u toj zemlji koja je u travnju dosegla 50 posto na godišnjoj razini, dok su potrošačke cijene hrane porasle 85 posto u usporedbi s istim razdobljem prošle godine. No i te brojke bi se u novim okolnostima mogle smatrati stabilnim danima jer u novonastaloj situaciji i troznamenkasta inflacija se ne može isključitit.
Iranski čelnici očajnički trebaju rješenje. Iran je ostao vjeran ZSAP-u, pokušavajući pronaći dogovor prije svega s Europskom unijom, dajući signal dobre volje međunarodnoj zajednici. Vjerojatno su se nadali slabljenju Trumpove administracije, možda i njegovu padu. Vrijeme se kratkoročno usprkos njihovim vjerojatnim nadanjima nije pokazalo „iranskim saveznikom”. Službenom Teheranu sada preostaje mogućnost dolaska novog šefa Bijele kuće na predsjedničkim izborima 2020. (ako bi promijenio politiku) i pouzdanje u pregršt već stečenog iskustva s američkim sankcijama.
Europska unija, Kina i Rusija već su ranije najavljivale uvođenje mehanizma koji bi zaobilazio američke sankcije, no sve to skupa su ostale, za sad, „mrtvorođene najave”.
S druge strane jasno je kako administracija Donalda Trumpa jača mjere protiv Irana u nadi da će izazvati prosvjede Iranaca. Vrijeme pokazuje kako Washington ne blefira u odnosu prema Teheranu nego stišće obruč, izvodeći šahovski gambit, s vlastitim diplomatskim žrtvama. Ova igra se vodi multilateralno i najbolje ju opisuje šahovska simultanka, priredba u kojoj ulogu velemajstora igra Bijela kuća ali s ulogom koji je daleko sličniji velikom turniru u pokeru. Trump voli velike uloge, simultanke se igraju brzo, pitanje je samo koliko je sam kao i protivnici vičan tako riskantnoj igri te da li su mogući neočekivani potezi.
