S tonućega broda svi bježe

Čini se kako ne postoji dovoljno dobra nagrada koju bi HDZ mogao uručiti premijeru Zoranu Milanoviću, za osobite zasluge u povratku HDZ-a na vlast. Kada bi ga imenovali doživotnim počasnim predsjednikom zajednice, možda bi jedino to bio zadovoljavajuć potez. Ili možda da ga postave na upražnjeno mjesto zamjenika predsjednika stranke.

Reakcija ministra financija Borisa Lalovca na analize oporbe, briselske prispodobe, vapaje MMF-a i analize Instituta za javne financije pokazala je kako stvari stoje. Boris Lalovac je tom prilikom rekao kako svi imaju svijest o iskazanoj potrebi rezova u javnom sektoru i provođenju strukturnih reformi, smanjenju porezne presije i tereta realnom sektoru, no čeka se politička odluka vlade u cjelini. Zlobnici bi rekli kako bi vladajući već reagirali kada bi znali kako.

Kada bi i znali, zasigurno to ne bi učinili u godini parlamentarnih izbora, jer omiljeni je nacionalni sport zapošljavanje birača na javnome novcu, kolokvijalno uhljebljivanje. Nije u tome nevina niti jedna politička stranka koja je do sada bila u vlasti, ta mi smo zemlja čiji je svaki treći stanovnik članom neke političke stranke, no to je druga tema. Uhljebi, dakle, u teoriji služe čuvanju popularnosti političkoga staleža, na što stalež uvijek odgovara populističkim beneficijama na javnome novcu. Ova je teorija, na cijelome nizu proteklih izora, pa tako i na posljednjima, netom završenima, ozbiljno ugrožena.

Čini se kako niti uhljebi više nisu spremni honorirati ludilo i nesposobnost. Kako inače objasniti zauzimanje istoga smjera, koji daje katastrofalne političko-ekonomske rezultate, a očekivati pobjedu na izborima? Neki reagiraju glasovanjem protiv ludila i nesposobnosti, a neki apstinencijom.

Kako bismo dokazali ovu, pomalo tešku ocjenu, dovoljno je spomenuti broj nezaposlenih, odbijanje vezanja valute uz vrijednost ukupnosti hrvatskoga gospodarstva te time hranjenjem deflacije, to što smo postali umjesto potencijalno useljeničke zemlje, zemlja velike nove dijaspore ili pak rast BDP-a 0.3 posto u kvartalu kojemu je prethodio kvartal s padom od 0.4 posto. Neće to uspjeti zamagliti emocionalna ucjena Ive Jelušića kako se ne možemo veseliti potonjem pozitivnom pomaku jer – oporba ne voli Hrvatsku. Kako bi stvar bila gora, danas se Mirando Mrsić hvali kako je našim ljudima upravo Kukuriku koalicija omogućila egzistenciju u inozemstvu kroz nepotrebnost radnih dozvola u većini zemalja članica Unije.

Ne samo što sa tonućega broda već pola mandata posada bježi, tjedno gube jednu ruku u parlamentu, ne samo što su izgubili već cijeli niz izbora, nego su na netom završenima izgubili i tradicionalne „kukuriku“ sredine poput nekih otoka ili dijela sjeverne Hrvatske. Dok za sjever možemo reći kako im ga je iz ruku „ispucala“ wannabe kandidatkinja za glavnu tajnicu OUN-a Vesna Pusić (sa 1,5 posto popularnosti) svojim staljinističkim unutarstranačkim obračunom sa Radimirom Čačićem, na drugim mjestima ovaj puta neće proći izgovaranje na uspjeh, njihovim biračima, prijemčivih Laburista, OraH-a ili pak Živoga zida. Oni nisu polučili dobar rezultat. Njihovi su birači, čini se, ili ostali kod kuće ili odigali na kartu grupiranja protestnih glasova kako bi se stvorila podrška za reforme. Naime HRT i Lipa – Udruga poreznih obveznika u dva su, neovisna, istraživanja dokazali kako natpolovičan broj birača podržava bolne reforme.

Komentirajući izbore za medije danas, Radimir je Čačić rekao kako je sada sasvim jasno tko će tvoriti novu vlast. I bio je u pravu. No, tome nisu zaslužne smjernice gospodarskog programa domoljubne kolicije koje je izradio bavarski IFO institut ili pak sjajan rezultat i solidan inauguracijski govor predsjednice Grabar Kitarović. Neće tome neštetiti predizborni light ordoliberalizam HDZ-a, vidljiv u odbijanju nepopularnih, ali korisnih, smjernica IFO instituta, neće tome naštetiti niti to što je i HDZ nedvojbeno sudjelovao u  uhljebljivanju (vjerojatno zbog toga i odbijaju dio reformi), zapravo vjerojatno tome ne bi naštetila niti najezda Marsovaca.

Za rezultate cijeloga niza izguljenih izbora do sada, ali i izgubljenih parlamentarnih izbora bit će i jest zaslužan nitko drugi do li Zoran Milanović. Za osobite zasluge glede postignuća povratka HDZ-a na vlast Tomislav Karamarko trebao bi ga predložiti za doživotnog počasnog predsjednika zajednice. Nemojmo se zavaravati, to ne bi bilo lako učiniti niti akcijskom junaku Underdogu nakon elementarnih  nepogoda poput Sanadera i kompanije, čitavog  niza koruptivnih afera, rastanka s Jadrankom Kosor, pa sve do udarca odlaskom, u zajednici i među biračima, popularnoga Drage Prgometa.

Prema tome, zahvala premijeru stvar je osobne pristojnosti. Hvala Zoranu Milanoviću što nas je ponovno doveo u poziciju promjene vlasti i ostavio nam, malu ali ipak, nadu kako će se strukturne promjene, uz natpolovičnu podršku javnosti, dogoditi. Jer novi domovinski rat o kojemu tako često govore čelnici HDZ-a, ne vodi se protiv biste balkanskoga diktatora, nego protiv etatističke i intervencionističke omče oko vrata privatnome sektoru.

Je li se HDZ pozitivno promijenio i hoće li demantirati Vedranu Pribičević u ocijeni kako u Hrvatskoj nema ekonomske desnice?

You may also like

0 comments