Nuklearna energija kao alternativa
Ruski proračunski prihod od nafte i plina značajno je oslabio u prvom tromjesečju 2025., dosegnuvši 2,64 bilijuna rubalja (30 milijardi dolara), što je za 9,8 posto manje nego u istom razdoblju prošle godine, pokazuju podaci ministarstva financija. Pad je uzrokovan visokom poredbenom osnovicom iz 2024., koja je uključivala jednokratni porez na vađenje nafte, te nižim prosječnim cijenama nafte, objasnilo je ministarstvo. Stabilizacijski fond i viškovi iz povoljnih cjenovnih razdoblja koriste se za ublažavanje proračunskih oscilacija uzrokovanih nestabilnošću tržišta energenata.
Guvernerka ruske središnje banke Elvira Nabiullina upozorila je u Dumi da bi eskalacija carinskih ratova mogla dodatno destabilizirati rusko gospodarstvo, prvenstveno kroz pad cijena nafte, koje banka predviđa na prosječnih 65 dolara po barelu u 2025., uz pad na 60 dolara u 2026. U utorak je barel nafte na londonskom tržištu vrijedio 64,68 dolara, što odražava trenutnu krhkost tržišta. S druge strane, prihodi iz drugih sektora porasli su za 10,6 posto na 6,4 bilijuna rubalja (75 milijardi dolara), pružajući određenu ravnotežu proračunu.
Europa, međutim, suočava se s vlastitim energetskim problemima jer pokušaji odvajanja od ruskih energenata ne donose željene rezultate. Analize pokazuju da su ruski prihodi od izvoza fosilnih goriva u trećoj godini rata dosegli oko 240 milijardi eura godišnje, dok sankcije nisu zaustavile tokove energenata, već su ih preusmjerile, povećavši cijene za europske potrošače. Opskrba plinom iz Rusije u EU u 2024. iznosila je 33 milijarde kubičnih metara, od čega polovica preko ukrajinskih plinovoda, no nakon obustave tih isporuka Europa se oslanja na skuplji američki LNG i alternativne pravce poput Turskog toka.
Odvajanje Europe od ruskih energenata često se promiče kao moralno poželjna ideja, no analitičari ističu da je to ekonomski nerealno. Europa nema dovoljno vlastitih izvora da postane samodostatna, a zamjena ruskog plina američkim LNG-om donosi visoke troškove zbog potrebe za skupim terminalima i transportom. Ruski udio u uvozu plina u EU pao je s preko 40 posto u 2021. na 19 posto u 2024., ali cijene prirodnog plina u Europi rastu za 48 posto tijekom sezone punjenja rezervi, što dodatno opterećuje industriju.
Prema Eurostatu, prirodni plin i električna energija čine gotovo dvije trećine potrošnje energije u europskoj industriji, a ključni sektori poput kemijske industrije i proizvodnje nemetalnih minerala ovise o pristupačnim cijenama energenata. Sankcije i preusmjeravanje energenata nisu oslabile Rusiju onoliko koliko se očekivalo, dok Europa plaća višu cijenu, što postavlja pitanje smislenosti trenutne politike i otvara raspravu o nuklearnoj energiji kao realnijem rješenju.
Nuklearna energija, koja je 2023. činila 22,8 posto proizvodnje električne energije u EU, bilježi rast od 1,7 posto u odnosu na 2022., a 12 zemalja EU ima operativne reaktore. Pronuklearni savez 14 europskih država, uključujući Hrvatsku i Sloveniju, procjenjuje da je do 2050. potrebno 50 GW dodatne nuklearne energije, što zahtijeva izgradnju preko 30 reaktora uz trošak od 250 do 550 milijardi eura. Za investitore to predstavlja stabilnu priliku, dok političari moraju prevladati ideološke barijere i pragmatično prihvatiti nuklearnu energiju kao ključ energetske budućnosti.
Energetska ovisnost Europe o Rusiji ostaje složeno pitanje, jer potpuno odvajanje ugrožava konkurentnost industrije i životni standard. Dok Rusija prilagođava svoj proračun nižim prihodima od nafte i plina, Europa se bori s visokim cijenama i nesigurnošću opskrbe, a američki LNG nije pokazao stratešku prednost. Nuklearna energija sve više izgleda kao jedini održivi put za smanjenje ovisnosti o uvozu i osiguranje ekonomske stabilnosti, no zahtijeva hitne političke odluke i ulaganja.
