Rusija je zainteresirana za rješenje krize u Agrokoru i energetski sustav

Analitičar Centra Carnegie iz Moskve Maksim Samorukov je objavio malo širu analizu naslova ”Može li Moskva u Hrvatskoj dobiti saveznika?” i došao do zaključka kako će vrlo teško doći do približavanja, a posebno ne treba očekivati da će Hrvatska biti ruski saveznik u Europi. Najviše što se može očekivati je vraćanje odnosa iz ”nikakvih” na razinu na kojoj je moguć dijalog.
”Unatoč velikoj posjeti hrvatskog vodstva Rusiji, teško je očekivati napredak u bilateralnoj suradnji ili da će Hrvatska iznenada postati bliski saveznik Rusije u Europi. Stvarne ekonomske veze između zemalja su trenutno vrlo skromne. Sankcije, pad cijena nafte i duga stagnacija u gospodarskim odnosima između Rusije i Hrvatske neće promijeniti jedan predsjednički sastanak”, piše Samorukov za portal Carnegie.eu.

U politici Rusije na Balkanu se vidi novi manevar. Dok još svi pokušavaju procijeniti razinu ruskog utjecaja u Crnoj Gori ili Makedoniji, Moskva se odjednom približava Hrvatskoj, jednoj od najatraktivnijih proameričkih zemalja u regiji.

Nakon ukrajinske krize, Moskva se na ovaj način oslobađa posljednjih naznaka izolacije u Europi. Prije nekoliko godina bi vijest da je jedan od europskih čelnika otišao na sastanak s Putinom izgledala kao optužba. Ovo je sada samo vijest. U Moskvu su sada spremni ići ne samo Orban ili tradicionalno prijateljski Grci, nego, na primjer, i predsjednica Hrvatske, zemlje koja je oduvijek bila vrlo zapadnjačka, a odnosi s Rusijom su bili su vrlo hladni. Da bi umirila savjest i javnost, dovoljno je bilo izgovoriti ritualnu formulu “Mi se zalažemo za provedbu Sporazuma iz Minska” i sigurno možemo ići u Rusiju kako bismo razgovarali o bilateralnoj suradnji.

Za hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović, kao i za većinu istočnoeuropskih čelnika, susret s Putinom je osobna napast kojoj se ne mogu oduprijeti.

Sve ostalo vrijeme Putin može biti agresor, tiranin i razarač svjetskog poretka. Sve u svemu, zli čarobnjak Sauron kojeg što prije treba izolirati. Ali, ako postoji sporazum o osobnom sastanku, to odmah postaje najvažniji diplomatski događaj godine i o njemu se izvještava do u najsitnije detalje. Tko će misliti o izolaciji Rusije, kada se može fotografirati sa samim Putinom i time još jasnije poručiti biračima: ”Vidite, ja sam u središtu svjetske geopolitike.”

Iako u ovom slučaju hrvatsku stranu zastupa jedna od najblistavijih čelnica istočne Europe, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, Hrvatska je parlamentarna republika i premijer ima mnogo više ovlasti. Ali tko pozna hrvatskog premijera? Još jedno glatko i obrijano europsko lice s naočalama, nastavlja Maksim Samorukov.

Međutim, unatoč činjenici da oboje predsjednika vole geopolitiku, čisto diplomatski razlozi ne bi bili dovoljni da se organizira jedan tako veliki posjet. Jasno je da se jasno ove godine u odnosima između Rusije i Hrvatske neočekivano otvorilo pitanje 1,3 milijarde eura, koliko je hrvatska tvrtka Agrokor dobila kredita od Sberbanke i VTB-a.

Do početka 2017. godine, kada su financijski problemi holdinga isplivali na površinu, Agrokor davao posao za oko 60 tisuća ljudi diljem Balkana, plus nekoliko desetaka tisuća dobavljača. Koncern čini 16% ukupnog BDP-a Hrvatske. Stoga, kada je u proljeće 2017. Agrokor počeo propadati, hrvatska vlada je morala intervenirati kako bi uklonili Todorića i holding staviti pod državnu upravu.

Istodobno je otkriveno da su među najvećim vjerovnicima Agrokora ruske državne banke – Sberbanka i VTB. U pozadini brojnih ruskih optužbi da se Moskvu ometa u poslovima balkanskim zemljama, situacija u Hrvatskoj se također počela tumačiti kao jedna od epizoda u borbi za sferu utjecaja.

Sberbanka je jednostavno komentirala da će banka tražiti povrat novca svim zakonskim sredstvima, što se odmah protumačilo kao pritisak na hrvatsku Vladu da će ruska banka oduzeti zemlju koja pripada Agrokoru, te da će tamo očito postaviti vojne baze, špijunske centre i druga sredstva ”neprijateljske propagande”.

Međutim, optužbe protiv Rusije kriju mnogo neugodnija pitanja. Na primjer, tko je kriv zbog činjenice da je Agrokor tako brzo bankrotirao? To očito nisu ruske državne banke, koje su, unatoč svemu, davale kredite hrvatskom gospodarstvu u vrijeme kada su zapadne banke to već odbijale učiniti. Pravi razlog propasti Agrokora je zapravo bio ulazak Hrvatske u EU 2013. godine, kada je zemlja otvorila svoje tržište za paneuropsku konkurenciju.

Naravno, Todorić je shvatio da ako se bavi trgovinskim mrežama, on mora pobijediti s prometom. Stoga nije štedio novac za otkup trgovina u susjednim zemljama. Ali to još uvijek nije bilo dovoljno da bi se izdržala konkurencija zapadnoeuropskih lanaca i njihovog prometa.

Dakle, kolaps najveće hrvatske korporacije Agrokor izravna je posljedica pridruživanja zemlje EU. No, takvi zaključci zvuče vrlo neugodno, pa je bolje temu prebaciti na Sberbanku i ”rusku prijetnju”.

Ipak, iskustvo Agrokora očito nije bilo uzaludno za ostatak hrvatskih poduzetnika i mnogi su ozbiljno razmišljali o svojim sposobnostima da se natječu sa zapadnoeuropskim tvrtkama i o tome trebaju li tražiti tržišta na kojima ovo natjecanje neće biti tako teško. Stoga se održava dosad neviđena razina poslovnog foruma u Moskvi i govori o poticanju hrvatskog izvoza u Rusiju.

Pristupanje EU općenito nije moglo dati ozbiljan poticaj gospodarskom rastu Hrvatske. Realni BDP zemlje u 2016. godini je ostao je za 8% niži nego u 2008. godini, što je najgori rezultat u istočnoj Europi, ne računajući Ukrajinu s njenim posebnim okolnostima. Stoga ne čudi da su hrvatski poslodavci, bez dobivanja očekivanih koristi od EU, posao počeli aktivno tražiti u nekim drugim smjerovima.

Druga stvar je što je Moskva s Hrvatskom spremna raspravljati o prilično ograničenom broju ekonomskih pitanja. Nitko, primjerice, neće zamjeriti Hrvatskoj zato što se malo približila Rusiji. Grčka, Cipar ili Mađarska su se počele približavati mnogo ranije i idu sve dalje, ali čak ni za njih nema iznimki. A poljoprivredni proizvodi su bili jedna od glavnih stavki hrvatskog izvoza u Rusiju prije ukrajinske krize.

Hrvatska je tradicionalno zanimljiva Rusiji prvenstveno u energetskom sektoru. Prije mjesec dana je Gazprom konačno uspio sklopiti novi desetogodišnji ugovor s Hrvatima za opskrbu milijun kubnih metara plina godišnje. U 2010. godini Hrvatska je postala jedna od rijetkih zemalja istočne Europe koja je potpuno odbila kupiti ruski plin i 2011. i 2012. godine nije kupila ništa. Zatim su se 2013. Nastavile isporučivati male pošiljke, ali se tek sada zemlje vraćaju na tradicionalnu količinu uvoza.

Rusija je također zainteresirana za moguće nove ugovore u modernizaciji elektrana. Moskva želi i normalan rad rafinerija nafte u Bosanskom Brodu u vlasništvu Zarubežnjefta, koja, iako se nalazi u Bosni, ali na samoj granici s Hrvatskom, ne može raditi punim kapacitetom bez hrvatske infrastrukture.

Već dugi niz godina kolaju glasine o želji Gazproma, pa čak i Rosnefta, za kupnjom udjela u kompaniji INA, koja je nekad bila u potpunom vlasništvu hrvatske države.

I, naravno, tu je glavni i gotovo vječni energetski projekt Kremlja na Balkanu koji još ne ide nigdje, “Južni tok” ili “Turski tok”, a Hrvatsku bi se rado vidjelo među sudionicima bilo kojeg od njih.

Sada je hrvatsko vodstvo ozbiljno zabrinuto zbog pokušaja pretvorbe zemlje u regionalno energetsko središte. U skoroj budućnosti treba započeti s izgradnjom LNG terminala na otoku Krk, a taj je projekt podržao i sam Trump na sastanku u srpnju s Kolindom Grabar-Kitarović u Varšavi. Najvjerojatnije će Hrvatska htjeti privući pozornost drugih izvoznika velikih izvora energije, tako da se i neki od ruskih projekata mogu provesti, donosi se u analizi portala Carnegie.eu.

 

You may also like

0 comments