Putin je proslavio 63. rođendan igranjem hokeja. Skoro istodobno su ruski ratni brodovi ispalili rakete u Siriji. No ta intervencija za Putina nije važna samo radi dominacije na Bliskom istoku, nego i zbog cijene nafte.

Skoro istovremeno kada su ruski ratni brodovi ispalili 26 raketa iz Kaspijskog mora na teritoriju Sirije, oko 1.500 kilometara dalje Vladimir Putin je igrao hokej sa zvijezdama ruske lige – i postigao nekoliko golova. Lijep način da se zaokruži rođendanska proslava. No čemu bi se još uopće mogao veseliti čovjek koji je već prisvojio Krim, a možda i dio Ukrajine? Možda mogućnosti za korigiranje onoga što Rusija vidi kao dominaciju SAD-a na Bliskom istoku? I to stvarajući vlastiti savez s Iranom, Irakom, Hezbollahom i nizom drugih koji nisu tako omiljeni u SAD-u – kao što su Saudijska Arabija i zemlje Perzijskog zaljeva. Ironija je u tome što baš Saudijska Arabija i zemlje Perzijskog zaljeva zadaju Rusiji ekonomske glavobolje: proizvode toliko nafte da je cijena pala na manje od 50 dolara po barelu. Ruski državni proračun, međutim, predviđa cijenu od 100 dolara po barelu. Iako je u međuvremenu korigiran, rusko gospodarstvo se nalazi u recesiji, a vrijednost rublja je drastično pala.

Što u toj situaciji može bolje privući pažnju od ispaljivanja raketa u ratu koji vodi netko drugi? Rusija, doduše, kaže da je njezina vojska u Siriji da bi definitivno uništila Islamsku državu. Ali SAD upozorava: strategija eliminiranja svakoga tko hoda, izgleda ili se bori kao terorist, osuđena je na neuspjeh. A Velika Britanija je najavila slanje 100 vojnika u baltičke države da bi tamo smirila živce napete zbog mogućnosti daljnje ruske ekspanzije u ukrajinskom stilu. NATO je, pak, na više slučajnih uleta ruskih borbenih zrakoplova u turski zračni prostor reagirao upozorenjem da je spreman braniti svoje države članice. Turska je sa svoje strane priopćila da bi ruski piloti trebali letjeti opreznije jer bi prestanak prijateljstva s Turskom za Rusiju bio značajan gubitak.

I dok politički analitičari mozgaju o Putinovoj taktici, jastrebovi u Washingtonu lepeću krilima i traže da se SAD odmah suprotstavi ruskom bezobrazluku. Njihova retorika je poznata: američka vanjska politika se ponižava – i ako se ne pokaže snaga, to će značiti prihvaćanje situacije u kojoj Putinova taktika igranja vatrom i osvajanja teritorija trijumfira nad slabim Obaminim demokratima. I zaista, Putin se zbog toga može smješkati, ali možda su mu ovaj put oči bile prevelike… On tvrdi da oslobađa svijet napasti koja je mnogo veća od Assada, i da će Assad otići kada dođe vrijeme. Ali za Zapad je Assad gori od svake terorističke skupine i njegovo mjesto trebaju zauzeti prijateljski pobunjenici. Putin tvrdi da su pokušaji Zapada da svrgne Assada i izazvali izbjegličku krizu koja sada potresa Europu, a da se američka strategija šurovanja s prijateljskim pobunjenicima već više puta pokazala kao neuspješna. I ne samo to: prijateljski pobunjenici su oružje koje su dobili proslijedili Al-Kaidi. Zašto onda ne probati nešto novo?

Ali može li mu se to osvetiti? Dok Putin obećava da će ruska operacija u Siriji trajati samo nekoliko mjeseci, SAD i njegovi saveznici već godinu dana izvode zračne napade. Rusija bi mogla biti uvučena u dugu borbu uz opasnost da se ona otme kontroli. I dok čečenski vođa Ramzan Kadirov traži da njegovi vojnici odu u Siriju kako bi tamo vodili kopnenu borbu protiv IS-a, zračni napadi bi mogli razljutiti 15 do 20 milijuna ruskih muslimana. Kadirov tvrdi da će teroristi bježati glavom bez obzira čim ugledaju Čečene, ali je pri tome možda zaboravio da neki borci IS-a potječu baš iz Čečenije. Putin stalno naglašava da ima najbolje namjere, ali malo tko ga sluša. Možda mu je to i svejedno. Jer, trajni sukob bi mu možda i dobro došao; naposljetku, za cijenu nafte nema ničeg boljeg od – dobrog rata. (DW.de)