Ron Paul: Dogovor s Iranom smanjio je mogućnost intervencije što je odlična situacija

Prošloga tjedna uspješno zaključeni dogovor s Iranom je jedan od dva najveća uspjeha Obaminog, inače, poprilično sumornog predsjedništva. Uz normalizaciju odnosa s Kubom ovaj potez je pokazao da diplomacija može proizvesti, na jedan miran način, pozitivne promjene. Isto tako pokazuje da pri zauzimanju jasnog stajališta te njegovom držanju osoba se suočava s ogromno i svestranom kritikom pod kojom ne smije pokleknuti. Predsjednika treba pohvalit za oba uspjeha.

Dogovor je uvelike smanjio mogućnost Američke intervencije u Iranu, što je odličan razvoj situacije. Ali, intervencionisti se neće lako predati. Već su krenuli s medijskom i lobističkom ofenzivom da u Kongresu pobiju dogovor. Hoće li imati dovoljno glasova za preglasavanje predsjedničkog veta koji će, po najavama predsjednika, nastupiti ukoliko odbiju dogovor? Nije vjerojatno da bi im takav potez pošao za rukom, ali čak i da takve bedastoće natjeraju SAD na povlačenje to neće imati previše utjecaja. Koji od naših saveznika, koji imaju mogućnosti obostranih benefcija u trgovinskom odnosu s Iranom, će biti entuzijastičan za povratak na dane trgovinskog embarga? Koji bi podržali napad na Iran koji se pokazao kao važan trgovinski partner i koji je dopustio nametljive inspekcijske nadzore nad njegovim nuklearnim programom?

Međutim, ono što je najvažnije kod ovog dogovora nije činjenica da su-. predstavnici SAD-a i Irana imali zajedničke razgovore. Već je najvažnija činjenica da su otklonjene ekonomske sankcije, koje su ratni čin, te se sada otvaraju nove mogućnost s obje strane. Odnos dviju Vlada je jedna strana medalje, ali prava diplomacija je odnos među ljudima, poslovnim pothvatima, turizam i razmjena studenata, piše Ron Paul na svojoj mrežnoj stranici.

Bio sam impresioniran kada je putopisac Rick Steves otputovao u Iran 2009. godine te kada je pokazao da je demonizacija Irana, koju su nam pokazivali domaći mediji, bila laž i da ljudski kontakt može nadići ratnohuškačke dehumanizacije jer omogućuje humanizaciju onih koje treba dehumanizirati.

Kao što sam pisao u svojoj knjizi; “Mačeve u plugove” (Swords into Plowshares) “Naša nemudra politika prema Iranu je savršen prikaz onoga što su nam intervencionisti poklonili u 60 godina nepotrebnih sukoba i straha bez pokrića. Ova opsesija s Iranom je zbunjujuća. Kada bi ljudi bili upoznati s istinom zasigurno bi se snažno zalagali za drukčiji odnos prema Iranu”.”

Nemojmo zaboraviti da Iranska kriza nije počela prije 31 godinu kada je donesen akt o Iranskim sankcijama, niti prije 35 godina kada su Iranci svrgnuli SAD-ovog namještenika Shah s vlasti, već prije 52 godine kada je CIA svrgnuo demokratski izabranog Iranskog vođu Mossadegha i stavio brutalnog diktatora na vlast. Naši odnosi s Iranom su obilježeni s šest desetljeća loših odluka.

Kada je Hladni rat počeo jenjavati ogromna vojna industrija trebala je “novu prijetnju” za opravdanje ogromnih vojnih troškova, odlučeno je da će Iran biti ta prijetnja SAD-u. Tada su se sankcije počele zahuktavati. Kako znamo od vlastite CIA (National Intelligence Estimate of 2007) priče o Iranskim mogućnostima za izradu nuklearnog oružaju su lažne. Usprkos tome one se još danas iznose u javnosti.

Nije najsretnija solucija u kojoj je Iran bio primoran odreći se djela suverenosti kako bi zadovoljio ovom ugovoru, iako nikada nije utvrđeno da je svojim ponašanjem prekršio odredbe iz ugovora o suzbijanju proizvodnje nuklearnih oružja (Non-Proliferation Treaty). Ako je rezultat ugovora ukidanje sankcija i odmicanje od ratnohuškačkih ideja onda je se ovaj dogovor mora pozdraviti. Mir i prosperitet se sami izdižu iz prijateljskih odnosa, a pogotovo kada se interesi vlada maknu s puta.

*Tekst donosimo prema prijevodu Pavla Škoka Gavranovića

You may also like

0 comments