Pitanje vremena specifična je židovsko-rimska opsesija. Na Dalekom istoku vrijeme prolazi sasvim drugačije nego kod nas djece starih Latina i Židova, tj. u kršćanskoj europskoj civilizaciji. Tempus fugit je sentenca koju prvu nalazimo kod Vergilija. Ona znači vrijeme curi, vrijeme bježi. Nigdje se kao u Hrvatskoj može osjetiti taj specifičan manjak vremena.
Od doba Marije Terezije, Mađarska i Hrvatska bile su osuđene na kaznu poljoprivredne proizvodnje i ispali smo iz glavnih tokova europske ekonomije. Kroz povijest uvijek smo pokušavali dohvatiti korak s Europom. I to još od HSS-ovskih pokušaja gospodarskog napredovanja, primjerice Stjepan Radić je 1925. potpisao akt osnivanja današnjeg Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, dok je profesor Pravnog fakulteta u Zagrebu i HSS-ovac Rudolf Bićanić bio jedan od najvećih hrvatskih ekonomista.
Rijetko tko sumnja u loše namjere Bože Petrova i njegovog MOST-a, ali činjenica je da hrvatska javnost je sve nestrpljivija. Kada je došao Zoran Milanović na vlast, obećavali su brda i doline, a danas se kaže da je Plan 21 bio samo u svrhu predizborne promocije i tko je kriv biračima što su vjerovali Kukuriku koaliciji. Poslije četiri godine Zorana Milanovića Hrvatska ima ima nikada manje radnog sposobnog stanovništva i nikada manju stopu zaposlenosti. Da stvar bude tragičnija, ujedno je i stopa nezaposlenost najniža što znači da je dio radnosposobnog stanovništva pobjegao na Zapad. Dugoročni učinak na demografske procese tek se treba ustvrditi, ali činjenica je da se tu nalazi podosta poduzetnih ljudi rođenih u sedamdesestih i osamdesetima prošloga stoljeća, jer za odlazak u inozemstvu i novi početak treba određena doza hrabrosti i odvažnosti.
Hrvatska više nema vremena. Nama je vrijeme iscurilo pred četiri godine. SPD-ova vlast je vozila Hrvatsku na benzinskim parama, motor je već toliko istrošen da je živo čudo da uopće vozi. U 2015. našli smo se na nizbrdici (pozitivni efekti europskog okruženja), pa auto ide brže zbog gravitacije, a šofer Zoki pripisuje sebi zasluge. Ali čim se gospodarski automobil nađe opet u ravnici, mi ćemo se jednostavno raspasti.
Prošli mjesec sam išao izvaditi putovnicu. U Petrinjskoj su putovnice uglavnom čekali mladi ljudi. Što jako puno govori. Ali, svi ostali, stariji, mlađi, bili su vrlo nervozni. Nema ničega gorega od čekanja. Nema ničega gorega od neizvjesnosti. Najgore od svega, sustav je svako to padao i nije se radilo. Što opet svjedoči u kakvom je stanju država, jer ako MUP-u ne rade računalni sustavi, onda se zna koliko je sati. Ali kako se više čekalo, tako su ljudi bili nesretniji, nezadovoljni, a kod nekih se već nazirao bijes.
Jednostavno kazano, ovo je izvanredna situacija. Pošteni čovjek Petrov mora se odlučiti hoće li sastaviti vlast sa šoferom Zokijem, s HDZ-om ili idemo na nove izbore. Ljudi jako mrze čekati. Božo Petrov mora reći u kojem smjeru ide Hrvatska, jer nama je vrijeme odavno iscurilo. “Roma deliberante, Saguntum periit. Dok je Rim pregovarao, Sagunt je pao”!
*Autor teksta je Mislav Miholek, magistar teologije i doktorand prava
