U godišnjem obraćanju naciji Putin nije izgovorio Erdoganovo ime, ali je nakon govora jasno rekao da od nekadašnjeg prijateljstva između ruskog i turskog predsjednika nije ostalo ništa, smatra Ingo Mannteufel.
Čak i moćni predsjednici su samo ljudi. I oni, kao i svi, osjećaju bijes i ogorčenje kada misle da su ih prijatelji izdali. Samo što predsjednici imaju veće mogućnosti da svoje razočaranje objelodane. U svakom slučaju Vladimir Putin je svoje godišnje obraćanje pred državnim vrhom i pred uglednim predstavnicima ruskog društva iskoristio za javni raskid prijateljstva s turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom. A prije nekoliko tjedana Erdogan je posjetio Moskvu kako bi s Putinom otvorio najveću džamiju u Rusiji. Obje strane su hvalile odlične bilateralne odnose, koji su se posljednjih godina stalno poboljšavali.
Međutim, poslije obaranja ruskog bombardera SU-24 u graničnom području između Sirije i Turske Putinov svijet se okrenuo za 180 stupnjeva. Turska, i Erdogan osobno, su novi Putinovi neprijatelji. Ruski predsjednik doduše nije naveo ime svog turskog kolege, ali je „vladajuću vrhušku“ optužio za suradnju s teroristima. Obaranje ruskog zrakoplova je označio kao ratni zločin za koji će se počinitelji pokajati. Ne mareći za diplomatski takt Putin je rekao da je Alah kaznio „vladajuću kliku u Turskoj“ jer im je oduzeo razum. Prevedeno s ruskog to znači – prijateljstvu je definitivno došao kraj.
Putin je doduše isključio vojni odgovor Rusije na tursku politiku, ali je najavio dodatne kaznene mjere, bez njihovog bližeg određenja. Vjerojatno se može računati s povlačenjem projekta izgradnje ruskog plinovoda do Turske, ali i izgradnje atomske centrale u Turskoj. Putinovi žestoki napadi sigurno nisu prouzročeni samo njegovom osobnom srdžbom. Iza nove protuturske retorike može se prepoznati jasna politička kalkulacija Kremlja. Cijela propaganda protiv Zapada, koja je nastala za vrijeme ukrajinske krize, sada se može usredotočiti na Tursku. To se odlično uklapa u rusku strategiju da probije izolaciju Zapada koalicijom protiv „Islamske države“, a da pri tome ne promijeni opsadni mentalitet Kremlja koji je potreban za očuvanje vlasti. Kremlj dodatno sije razdor u redovima NATO-a, jer su se poslije napada u Parizu prije svega Francuska i Turska različito postavile prema sirijskom pitanju.
Na kraju krajeva, ne smije se zaboraviti da je rusko-tursko prijateljstvo posljednjih godina bilo povijesna anomalija. Snažno geopolitičko suparništvo je stotinama godina obilježavalo rusko-osmanlijske odnose. Stoga bi trebalo očekivati da najnovije pogoršanje odnosa Rusije i Turske bude povratak na normalno stanje i da će ono potrajati.
S obzirom na vojnu operaciju u Siriji, terorističke napade u Parizu i na ruski putnički avion A321, i s obzirom na incident u kojem je Turska iznad Sirije oborila ruski Su-24, očekivalo se da će presjednik Vladimir Putin u tradicionalnom Obraćanju Federalnoj skupštini 3. prosinca posebnu pažnju posvetiti međunarodnoj sigurnosti. Očekivanja su se u izvjesnoj mjeri ispunila, jer je predsjednik, govoreći o turskim potezima, obećao da neće zaboraviti „tu suradnju u terorizmu” i istaknuo da će Ankara „još mnogo puta zažaliti zbog toga”.
Putinova retorika je, osim u spomenutim izjavama, bila miroljubiva, a zacrtani pravac unutarnje politike gotovo se može okarakterizirati kao liberalan. U svakom slučaju, nije riječ o „udarničkoj” ili „radikalnoj” unutarnjoj politici. „Riječi se ’neće završiti na rajčici’ (Putin je imao u vidu nedavno donesenu odluku o zabrani uvoza povrća i voća iz Turske u Rusiju – op. red.) zapravo su ključne u obraćanju”, smatra direktor Instituta za nacionalnu strategiju Mihail Remizov. Prema njegovom mišljenju, to znači da Moskva namjerava najozbiljnije odgovorati Turskoj i poduzeti trajne mjere prema toj zemlji. Ranije izložene Putinove misli danas su bile striktno ranžirane, smatra stručnjak.
Izuzev izjava upućenih Ankari, predsjednikove vanjskopolitičke teze bile su prilično miroljubive. „U pitanju je izjava o težnji ka širokoj koaliciji u borbi protiv terorizma. Prije svega se misli na koaliciju sa zapadnim silama. Osim toga, u čitavom tekstu je bilo nekoliko izjava u kojima se Rusija deklarira kao zemlja koja teži ka suradnji i sudjelovanju u globalnim tržištima”, ističe Ekaterina Šuljman, politolog i docent Instituta za društvene znanosti Ruske akademije za narodnu privredu i državnu administraciju. Ona smatra da je Putinova intonacija u ovoj situaciji prilično pomirljiva. U riječima o vanjskoj politici nije bilo ničega što liči na antizapadnu retoriku, ističe direktor Međunarodnog instituta za političku analizu Evgenij Minčenko. Sve „strijele kritike”, ističe on, upućene su teroristima i Turskoj.
Dio obraćanja posvećen unutarnjoj politici i ekonomiji Vladimir Putin je uputio različitim grupama građana, i njegove poruke su pozitivno zvučale. „Glavno što je u tom smislu Putin rekao jest da je Rusija zemlja velikih potencijala, da vi možete raditi u mnogim pravcima, a mi nećemo stvarati prepreke”, interpretira Putinove riječi Dmitrij Orlov, generalni direktor Agencije za političke i ekonomske komunikacije.
Iznijeti su i prijedlozi vezani za borbu protiv korupcije, i konkretno za prenošenje računa koji se tiču budžetskih sredstava u federalnu blagajnu radi veće transparentnosti trošenja novca iz budžeta. mPutin je najavio i uvođenje jasnog kriterija učinkovitosti zamjene uvozne robe domaćim proizvodima, takvog kriterija koji se lako može izračunati. Riječ je o postotku izvoza nesirovinskih visokotehnoloških proizvoda. „Predsjednik, kao i uvijek, pokazuje svoje mogućnosti da na izazove reagira kreativno”, rezimira Orlov.
Doduše, Mihail Remizov nije u Putinovom obraćanju video nikakve radikalne ekonomske ideje. Po njegovom mišljenju, riječ je isključivo o kozmetičkim mjerama koje ne podrazumijevaju pokretanje ekonomskog rasta, iako i zaslužuju podršku. Sve u svemu, dio obraćanja posvećen unutarnjoj politici mogao bi se okarakterizirati gotovo kao liberalan, koliko je to moguće u sadašnjim okolnostima, ističe Šuljmanova. Ona, međutim, misli da su se „sve dosadašnje priče o smanjenju pritiska organa kontrole na poslovne krugove i o razvoju visokotehnološkog izvoza završavale prijedlogom da se povećaju ovlasti organa kontrole, da se stvore nove administrativne strukture i da se još nekome podjeli novac iz budžeta”.
