[vc_row][vc_column width=”1/3″]Nejasno je kako nazvati analitičare koji su isplivali u javni prostor nakon trovanja dvostrukog obavještajca u Salisburyju.[/vc_column][vc_column width=”2/3″]Analitičari opće prakse, iznenadni obavještajni stručnjaci, informatolozi, novoenergetski analitičari, filozofi, cijela bulumenta marširajućih hladnoratovskih profitera koji u svakom geopolitičkom sukobu vide prostor za raširiti moralno-vrijednosnu paniku kako bi zaradili pokoji groš, bačen sa stola za kojim sjede raznorazni konzultanti, autori kvazistudija, želeći profitirati u tom posvemašnjem javnom neredu.[/vc_column][/vc_row]
Pod njihovim utjecajem političari zapadnog vrijednosnog kruga, poveli su veliku akciju solidarizacije s Velikom Britanijom, manifestiranu u proporcionalnom diplomatskom protjerivanju, legitimnu, no daleko preuranjenu, jer pojma nemaju što se zapravo zbilo, ili u trenutku protjerivanja vojske ruskih diplomata nisu imali. Ne pomaže tome niti svojevrsno europsko ministarstvo informiranja u osnivanju, koje se planira baviti lažnim vijestima, mahom iz radionica smještenih u Rusiji, kažu upućeni. Nisu u tome promašili jer prema istraživanju EUobservera većina građana Europske unije ne želi misliti svojom glavom te na visokom mjestu postavljaju traženje za djelovanjem državnog aparata prema lažnim vijestima.
Kada kriterije informiranja određuje država, obično smo blizu rata, no to je druga tema, ili možda nije? Kina, prema knjizi Michaela Pillsburyja Stogodišnji maraton, izbija na svjetsku scenu kao treći svjetski moćnik, što smo u cijeloj ovoj panici hladnoratovskih profitera, namjerno ili slučajno smetnuli s uma, potvrđuje to u današnjoj emisiji U mreži prvoga stručnjak za međunarodne odnose prof.dr.sc. Goran Bandov.
Upravo je Kina glavna crvena krpa novoga američkog predsjednika Donalda Trumpa. Čini se kako mnogi zanemaruju carinski i trgovinski rat koji su poveli Trump i Xi Jinping na velikoj šahovskoj ploči. Ima tu svega, međutim, energetske sirovine poput solarnih ćelija ili ugljena vapiju u geopolitičko nebo. Kineski novi komunistički doživotni vlastodržac, čini se, misli ozbiljno, u carinskom bi ratu mogao na svoju stranu privući neke države nesklone petrodolaru (poput država okruženja ili država subsaharske Afrike) te su pripreme za uvođenje petrojuana u punom jeku.
Taj mračni predmet želja, povratak na energetsku kartu svijeta Sjedinjenih država, što je Trumpovoj administraciji, paradoksalno, omogućio Barack Obama, ukinuvši zabranu američkog izvoza energenata (uzrokovanu pojeftinjenjem tehnologije za istraživanje nekonvencionalnih ugljikovodika) možda je najveći motiv za geopolitičke pritiske glede gradnje sustava LNG terminala u Europi, Iako je takav plin, zbog prijevoza brodom, umjesto transporta plinovodom, do 20 posto skuplji te iako niti jedan LNG terminal u Europi (plutajući ili stacionarni) ne radi punim kapacitetom, izvoz američkog ukapljenog plina se učetverostručuje. Jer, u nadolasku Kine, SAD mora osigurati opskrbu vlastitim energentima svojega bloka. To što će pri tome profitirati izvoz Katara, Alžira ili Izraela, kolateralna je povlastica tih država.
Pri tome se ne biraju sredstva, pa hladnoratovski profiteri i sijači moralno vrijednosne panike proglašavaju legitimne vanjskotrgovinske artikle poput ruskih energenata nepoželjnim gospodarskim utjecajem na demokratsku Europu. To što u toj istoj Europi vlasti žele uvesti kontrolu informiranja, to što nas kod Rusa brine državno vlasništvo, ali ne bismo privatizirali svoje kompanije ili bismo nacionalizirali tuđe (kad smo već kod poveznice energetike i domaćih profitera), to gore po činjenice.
Kao, ruske kompanije plinovodima puštaju otrov iz Salisburyja, pa nas isti truje kad god ujutro pristavimo kavu? Kao rafinerije ruskih kompanija na sjeveru EU-a prerađuju baš taj otrov umjesto naftnih derivata?
Nitko pametan nema iluzije prema prirodi režima Vladimira Putina (čija se stranka pokazala amaterskom, trebala je angažirati našu twitter energetsku stručnjakinju, pobijedili bi aklamacijom umjesto samo sa 75 posto podrške), nitko normalan, osim marginalaca na ljevici ili desnici, ne bi htio živjeti u takvom političkom sustavu koji guši slobodu izražavanja te individualne ekonomske slobode, međutim, postoje pametni ljudi koji ništa suspektno ne vide u poslu trgovine potrebitim energentima ili ruskim investicijama.
Najbolje se to vidi u ordoliberalnom sustavu Savezne Republike Njemačke. Dok pozivaju na dijalog, ali i diverzifikaciju energetskih pravaca uključivanjem u sustav LNG terminala, izdali su dozvolu za drugi profil Sjevernog toka. Znaju Nijemci kako njihovo gospodarstvo ovisi o dragocjenom energentu koji dolazi tim plinovodom (a koji, provjereno je, nije bio sadržajem čaja Aleksandra Litvinenka). Čak i kada bi postali manje ovisni, pišu njemački analitičari, trebalo bi zadržati taj opskrbni pravac, jer diverzifikacije nikada dovoljno. Nadalje, ključna europska sportska natjecanja sponzoriraju ruske kompanije i banke, opskrbljuju energentima velike europske gradove, a ruski je novac više nego dobrodošao u London Cityju. Potonje će se ponešto promijeniti u sklopu zaoštravanja, uzrokovanog dokazanim trovanjem ili potrebom homogenizacije Britanije zbog Brexita, kako kaže Sergej Lavrov, svejedno je.
Kako u Hrvatskoj strategije obično služe kako bi skupljale prašinu (ta imamo ih preko 200 koje se ne primjenjuju) tako nema niti jasne javne komunikacije, i dogovora, što nama zapravo treba. Imamo tribalizirane navijače, koje interesne politike stranih veleposlanstava sva tri globalna igrača vrlo brzo, za pokoju stotinku groša, mobiliziraju. Tako imamo ljude koji tvrde kako će Hrvatska dugoročno moći bez plina koji dolazi kopnom s istoka (jer eto Velika Britanija koristi samo 10 posto ruskog plina, pa ćemo i mi), profitere koji smatraju kako nam uopće ne treba infrastruktura za ukapljeni plin, ovisnike o proračunu koji sanjaju kako je moguće ugasiti državu dok oni akumuliraju energiju iz vjetra ili sunca kako bi bila jednakovrijedna akumuliranoj energiji iz ugljikovodika te brojne “stručnjake” poput onih profesora, akademika, oporbenih lidera i njihovih medijskih glasnogovornika koji tvrde kako bi trebalo podržaviti sve energetske kompanije, prestati uvoziti energente te postati energetski samodostatna zemlja.
Valja podsjetiti na to kako niti jedna zemlja na svijetu, u povijesti modernih energenata, nije bila energetski zatvorena i samodostatna. Trgovalo se energentima u vrijeme najljućih sukoba, trgovat će se u vrijeme ovoga novog, kojega profesorica Jelena Jurišić naziva drugim hladnim ratom. Anticipirao je to na Zagrebačkom Security Forumu Gordan Akrap s Instituta za istraživanje hibridnih sukoba rekavši kako za niti jednu zemlju nije dobro da ovisi samo o jednom energentu ili o jednom dobavnom pravcu, ma koliko neki od njih bio jeftiniji.
Umjesto zaključka, ne bih volio biti u koži liderima oporbe, tribaliziranim analitičarima opće prakse i hladnoratovskim profiterima kada dođe do normalizacije, a ona slijedi nakon svake krize. Ili se možda varam? Ta, prosječni stanovnik Hrvatske pamti od Jutarnje kronike do središnjeg Dnevnika, ako se ne dogodi kakva prijelomna svjetonazorska vijest u podne.
