Komentar
Northvolt, švedski proizvođač baterija koji je nekada bio simbolom europskih nastojanja u zelenoj tranziciji, suočava se sa stečajem poradi ozbiljnih financijskih poteškoća. Ta je činjenica posljednjih dana uzbunila energetsku javnost, zato što se euoppski javni proračun, izrazimo se diskursom igrača ruleta, okladio samo na taj broj. Mogu li europska tranzicijska nastojanja premostiti taj izazov.
Godine 2016. kada je kompanija nastala, postavila je visok cilj biti predvodnik proizvodnje baterija za električna vozila, uz pomoć značajnijih subvencija iz europskog proračuna. Uz to, kompanija je osigurala narudžbe u vrijednosti 50 milijardi dolara, a prikupili su i dodatnih 15 milijardi dolara privatnih i javnih investicija. Međutim, usprkos tome, tvrtka se sada nalazi u dubiozi od gotovo šest milijardi dolara, s likvidnim sredstvima od 30 milijuna dolara, što je nedostatno za servisiranje osnovnih troškova poslovanja.
Paralelno s financijskim poteškoćama, ključni partneri su se počeli povlačiti, uz dodatne razloge vezane uz kvalitetu i rokove, što je rezultiralo zatvaranjem proizvodnje u jednoj od dvije tvornice. Prošloga mjeseca tvrtka se prijavila u mjere zaštite od stečaja, a spominje se I prodaja značajnog djela poslovanja, poglavito postrojenja koja se bave proizvodnjom baterija za industrijske primjene. No, kupci ne hrle na kupnju.
Posrnuće Northvolta, obzirom na veliku privatnu i institucionalnu potporu, koju je uživao, otkriva slabosti cijelog europskog sektora proizvodnje baterija i opskrbnog lanca koji ga opskužuje.
Čini se kako je ovaj događaj pokaza probleme u pristupu zelenoj tranziciji, koja je u europskom kontekstu snažno izložena uvozu tehnoloških proizvoda i ključnih resursa, poput litija,ali i stihiji u financijskom strateškom planiranju.
Europa bi se umjesto uvoza tehnologije trebala usredotočiti na istraživanja i razvoj vlastite tehnologije nove generacije, kako bi bila manje ovisna o uvozu. Neki od resursa nisu dovoljno održivi, a njihovo rudarenje također onečišćuje okoliš, stoga bi valjalo razmisliti o snažnijem ulaganju u reciklažu, umjesto rudarenje takvih resursa.
Također, postoje izazovi u industrijskoj strategiji, proizvode za skladištenje obnovljive energije, naime, slabo prati industrijska primjena.
Nadalje, velika izloženost europske zelene tranzicije, tj. proizvođača baterija, većim, povlaštenim, proizvodnim gigantima, ovim se bankrotom pokazuje kao pogreška. Zaštitu od takve izloženosti mogla bi pružiti politika ulaganja u manje projekte, što bi osiguralo fleksibilnost i smanjenje rizika. Kao i smanjenje njihove izloženosti javnim sredstvima, a povećanje ohrabrivanja agilnijih, privatnih, ulagača u posao proizvodnje baterija.
Slijedom navedenoga, možemo zaključiti kako je pad ovoga strateškog projekta označio početak snažnije krize u ovom dijelu energetskog sektora, međutim, svaka kriza je i prilika. Diverzifikacijom sektora na nekoliko manjih projekata, reciklažom postojećih resursa i ulaganjem u nove tehnologije I materijale za skladištenje energije, Europa bi mogla prevladati novonastale izazove.
