Carnegie analiza
Istočna Europa obilježila je treću godišnjicu ruske invazije na Ukrajinu 24. veljače 2025. s uvjerenjem u održivu budućnost bez ovisnosti o ruskom prirodnom plinu, piše Maximilian Hess za mirovni think tank Carnegie.
Gotovo sve zemlje srednje i istočne Europe više ne ovise o uvozu plina iz Moskve, što predstavlja značajan preokret u odnosu na 2021., kada je Rusija opskrbljivala gotovo polovicu plina regije. Ova analiza sažima ključne aspekte ove transformacije, fokusirajući se na ekonomske, geopolitičke i infrastrukturne čimbenike.
Godine 2021. Rusija je dominirala uvozom plina u istočnu Europu, opskrbljujući u prosjeku 80% potreba zemalja regije. Zemlje poput Bosne i Hercegovine, Moldavije i Sjeverne Makedonije bile su 100% ovisne o ruskom plinu, dok su Slovačka i Češka također bile gotovo potpuno zavisne. Samo Albanija i Kosovo nisu uvozili ruski plin, dok je Rumunjska, zahvaljujući domaćim resursima, uvozila samo 24% iz Rusije. Hrvatska je smanjila ovisnost na 55% izgradnjom LNG terminala na Krku.
Rusija je desetljećima koristila plin kao geopolitičko oružje, gradeći cjevovode poput Yamal–Europe, Blue Stream i Nord Stream, zaobilazeći Ukrajinu kako bi oslabila njezin strateški položaj. TurkStream, pokrenut 2020., dodatno je diverzificirao ruske izvozne rute preko Turske. Nord Stream 2, koji je trebao udvostručiti kapacitet isporuka Njemačkoj, izazvao je žestoke kritike Poljske i drugih zemalja istočne Europe, jer je omogućavao Rusiji selektivno isključivanje plina istočnoj Europi bez utjecaja na zapadnu Europu.
Ruska invazija na Ukrajinu 2022. prekinula je ovu ovisnost. Do kraja 2024. protoci ruskog plina kroz regiju potpuno su zaustavljeni, dijelom zbog odbijanja Kijeva da obnovi tranzitni sporazum. Rusija je 2022. već zaustavila isporuke preko Nord Stream 1 i isključila Poljsku, Bugarsku i Finsku iz svojih cjevovoda zbog odbijanja plaćanja u rubljama. Ove akcije, zajedno s bojkotom ruskog plina od strane baltičkih zemalja, potaknule su diverzifikaciju.
Ekonomski troškovi bili su značajni. Cijene plina porasle su 2022. za 163%, doprinoseći inflaciji od dva postotna boda. Iako su cijene 2024. pale za 33%, ostale su više nego 2021., posebno za kućanstva. Zemlje poput Rumunjske uvele su subvencije i ograničenja cijena, što je rezultiralo dugovima, uključujući 1,6 milijardi eura neisplaćenih obveza početkom 2025.
Diverzifikacija je omogućena razvojem LNG tržišta, povećanjem uvoza iz Norveške, Azerbajdžana i Italije te suradnjom s Turskom i Grčkom. Hrvatska je proširila kapacitet terminala na Krku s 2,9 na 6,1 milijardu kubičnih metara (bcm) godišnje, dok je Poljska povećala kapacitet Świnoujście terminala na 8,3 bcm. Grčka je udvostručila uvoz LNG-a na preko 10 bcm, a Turska, s pet LNG terminala i viškom kapaciteta od 25–30 bcm, postala je ključna za opskrbu regije.
Azerbajdžanski plin, dopreman preko cjevovoda TANAP i TAP, igra važnu ulogu. EU je 2022. dogovorila udvostručenje uvoza iz Azerbajdžana do 2027., iako postoje izazovi zbog smanjenja proizvodnje na polju Shah Deniz. Norveška isporučuje 10 bcm godišnje preko Baltic Pipea, povezujući Poljsku s baltičkim zemljama.
Unatoč uspjehu, izazovi ostaju. Mađarska, Srbija i Slovačka zagovaraju povratak ruskog plina, ali infrastruktura, poput oštećenih Nord Stream cjevovoda i ukrajinskih tranzitnih ruta, ograničava tu mogućnost. Turska će biti ključna za buduće isporuke, ali regija mora izbjegavati novu ovisnost o jednom dobavljaču. EU treba nastaviti ulagati u LNG terminale i domaće resurse, poput rumunjskog projekta Neptun Deep, koji bi od 2027. mogao proizvoditi 8 bcm godišnje.
Istočna Europa dokazala je da suradnja i diverzifikacija mogu osigurati energetsku sigurnost. Ova lekcija bit će ključna za buduće politike, posebno ako poraste potražnja za plinom nakon eventualnog mira u Ukrajini. Regija mora osigurati konkurentnost dobavljača i raznolikost ruta kako bi izbjegla prošle pogreške, stoji u analizi.
