Racep Tayyip Erdogan je neprikosnoveni vladar Turske. Oni bi i po cijenu rata rado uveo predsjednički sustav, ali mu to ne polazi za rukom. A i njegovi saveznici polako gube strpljenje.
Nije iznenađenje da su u Turskoj propali koalicijski pregovori islamsko-konzervativne AKP i republikanske CHP stranke. Prevelike su političke razlike između njih, a malo je bilo volje da zaista dođe do stvaranja koalicije. Za Kristiana Brakela, šefa istambulskog ureda zaklade Heinrich Böll, to znači samo jedno: “Novi izbori su praktično neizbježni.” Do sada vladajuća AKP, doduše, može pregovarati i o koaliciji sa nacionalističkom strankom MHP, ali su šanse za dogovor ravne nuli. To može samo radovati predsjednika Tayyipa Erdogana. On želi da se u Turskoj uvede predsjednički demokratski sustav, na čijem bi čelu bio on sam, ali mu je za tako nešto potrebna promjena ustava. Njegovoj stranci AKP zato treba dvotrećinska većina u parlamentu. No hoće li novi izbori donijeti takav rezultat? Brakel smatra da se Erdogan preračunao jer je teško povjerovati da bi ishod novih izbora mogao biti drugačiji od onog na parlamentarnim izborima u lipnju. “AKP će ponovo uvjerljivo pobijediti, ali neće imati apsolutnu većinu.”
Ipak, Erdogan još uvijek vjeruje da je moguće doći do velike pobjede. I tako turska vojska već tjednima bombardira kurdsku miliciju u sjevernom Iraku i u Siriji. Kurdska organizacija PKK uzvraća terorističkim napadima. Rat koji je trajao desetljećima i koji je odnio 40.000 života tako se u jednom mahu ponovo našao na političkoj sceni, iako su dvije strane 2013. dogovorile primirje. Mirovni proces nije zaustavio polarizaciju Turske. S jedne strane su simpatizeri predsjednika i nacionalisti. Za njih je zabranjena PKK kriva za eskalaciju nasilja. Njima je opravdano korištenje svih sredstava u borbi protiv Kurdske radničke partije. S druge strane su Kurdi. Njihova glavna optužba na račun Erdogana glasi da je on žrtvovao mirovni proces zbog pobjede na novim izborima. Obje strane imaju pravo u svojim interpretacijama, smatra Brakel. “Jasno je da je PKK prekinula primirje.” On kaže da se napadi PKK jasno mogu definirati kao terorizam. Ipak, vlada Turske je u svojim napadima odmazde prevršila mjeru: “Val uhićenja i bombardiranje položaja PKK-a, što je pokrenula Ankara, predstavlja napuhavanje konflikta, a iza svega stoje unutarnjopolitički ciljevi.”
Ulog koji je Erdogan stavio na stol u ovoj partiji pokera je prilično veliki. A to izaziva nelagodu i kod njegovih partnera. Njemačka vlada je tako odlučila da iz Turske povuče svoje raketne sustave tipa Patriot, uključujući i posade od 250 vojnika Bundeswehra. Te rakete su još 2012. bile stacionirane u Tursku kao zaštita od mogućih napada iz Sirije. Formalno obrazloženje vlade u Berlinu glasi da ta opasnost više ne postoji. Mnogo vjerojatnije je objašnjenje da Berlin ne želi biti uvučen u rat između Turske i Kurda. Kurdske milicije inače važe za saveznike Zapada u borbi protiv takozvane Islamske države.
Čini se da Erdogan nije svjestan toga da se raspoloženje saveznika prema njemu mijenja. Ili mu je svejedno zbog toga: “Turska nije banana-republika”, uputio je krajem prošlog tjedna poruku u smjeru Berlina. Razlog za njegovu ljutnju je i to što je bivši državni tužitelj i pobornik zabranjenog pokreta Gülen Zekeriya Öz, koji je pao u nemilost, preko Gruzije i Armenije pobjegao u Njemačku. Erdogan je najavio da ukoliko Öz ne bude izručen, Turska više neće izaći u susret zahtjevima za izručenje koji stižu od njemačkih vlasti. Kristian Brakel vjeruje da njemačko-turskim odnosima predstoje teški trenuci. “Ove Erdoganove izjave predstavljaju novi stupanj retoričke eskalacije.” Odnosi dviju zemalja su ionako već godinama na silaznoj putanji. “Stvari još uvijek funkcioniraju, međutim, iz posljednjih izjava predsjednika Erdogana da se naslutiti koliko potencijala za sukobe tu još ima.” (DW.de)
