Populizam u svim njegovim varijantama glavni je uzročnik očigledne konfuzije i brojnih problema s kojima se sve teže suočavamo. Populizam degradira građanina na puki objekt političke manipulacije uz istovremenu duboku kompromitaciju svih političkih stranaka i njihovih vođa. Izazovi koji nam sigurno predstoje zahtijevaju promociju građana-birača na razinu racionalnog i društveno odgovornog subjekta, pisao je Ante Čičin-Šain, a prenosi Banka.
Na razini građana i njihovog odnosa spram gospodarstva pogubnost populizma nadasve se očituje u tome što naši populisti ne mogu, ili ne žele, uvažiti neophodnost dalekosežnih promjena koje se nameću zbog sloma prethodnog privrednog sistema kao i niza drugih čimbenika koje razvitak modernih društava neprekidno nameće. Umjesto toga, oni svjesno ili nesvjesno zamagljuju stvarne probleme jednostavnim zalaganjem za ono što većina građana želi čuti. Nije teško dokučiti što prosječni građanin želi čuti: dobro plaćeno i trajno sigurno radno mjesto, besplatne zdravstvene usluge, garantirana državna mirovina, i tome slično. Sve je to lijepo i fino, ali je za većinu zemalja postalo neostvarivo. Budući da je to doista tako, za pretpostaviti je da će frustracija i razočaranja građana biti znatno manje ako ih se otvoreno i na vrijeme upozna s onim s čim će se ubuduće morati suočiti.
Još su pogubniji učinci populističkih ideja na nosioce političke vlasti, a time i na djelotvornost državnog aparata. U nedostatku znanja, volje i hrabrosti da se suprotstave populističkim postulatima, dobar dio naših političara olako prihvaća populističku ideologiju, a to ih onda neizbježno vodi u srljanje iz jedne nevolje u drugu. Uvažavanjem populističkih postulata, kao što je na primjer čuvanje svih tekovina socijalne države, političari neizbježno upadaju u zamku davanja neostvarivih obećanja. Kako je riječ o obećanjima koja se ne mogu ostvariti, dolazi do neizbježnog diskreditiranja politike kao takve.
Posljedice takve prakse katastrofalne su; naime, stvara se atmosfera u kojoj sve veći broj ljudi počinje vjerovati da su svi političari lopovi jer „svi oni rade samo za vlastitu korist!“ Slijedom takvog stanja duha javlja se sve veća nevjerica u čitav ekonomski i politički sistem, jer “to nije ono što smo mi očekivali“. Još samo nedostaje zaključak da svi demokratski izabrani političari, neovisno o tome kojoj stranci pripadaju, čim se domognu vlasti počinju raditi protiv interesa onih koji su ih izabrali! Što onda očekivati u pogledu daljnjeg razvitka čitavog političkog sistema i odnosa građana spram čitavog okružja?
Budući da parlamentarna demokracija ne može djelotvorno funkcionirati bez neophodnog povjerenja građana u (njihove) demokratski izabrane političare, postavlja se pitanje: što činiti kako bi se uspostavio barem minimum tog neophodno potrebnog povjerenja? Nije li došlo vrijeme da i naši političari, umjesto neostvarivih obećanja, konačno progovore i o neizbježno neugodnim problemima, koji nam sigurno predstoje?
*Tekst je pisan 2006. godine, a kratku biografiju autora moguće je naći ovdje