Popperov poučak: Trebaju li tolerantni tolerirati netolerantne?

Tzv. „paradoks tolerancije” vrlo je jednostavan, barem kako su ga saželi npr. K. R. Popper, J. Rawls i drugi. Tolerancija je po definiciji neograničena. No ako je takva onda će uključivati i netoleranciju, tj. tolerantni će praktično tolerirati i netolerantne. Tako bi se pak moglo dogoditi da tolerantni nestanu pod utjecajem netolerantnih. Zbog toga toleranciju treba ograničiti.

U najmanju ruku ograničenjem koje kaže da tolerancija isključuje toleriranje netolerantnih. No, ako tolerancija uključuje netoleranciju netolerantnih, onda više nije tolerancija, nego netolerancija.

Toleranciju se formalno definira na sljedeći način. A tolerira B ako i samo ako: A se ne slaže s onim što B čini, A može uspješno spriječiti B u činjenju onoga što čini i A ne sprječava B u činjenju onoga što čini. Ograničeni pojam tolerancije koji netolerira netolerantne ne potpada pod ovu definiciju iz jednostavnog razloga.

Naime, neograničeni pojam tolerancije počiva na samome sebi kao jedinoj vrijednosti koja njeguje raznolikost kao individualno i opće dobro. Ali ograničeni pojam tolerancije nije dovoljan samome sebi. Potrebno je pozvati se na neku dodatnu vrijednost kojom se opravdava kršenje pravila koje samo to pravilo definira, tj. proturječje.

Tako proizlazi da je ograničena tolerancija, barem ako želi biti minimalno logički dosljedna, ne neko apstraktno načelo, nego puno konkretnije načelo koje se veže uz konkretnu teoriju i praksu pravde, uz političku i gospodarsku ideologiju i praksu i uz određen sliku svijeta, svjetonazor, način i stil života. Samim time tolerancija prestaje biti opće društveno načelo, pa čak i opće-demokratsko načelo, a postaje ideološko načelo. No po pitanju ideologija, nitko nije obvezan prihvatiti ijednu ideologiju. Čovjek ima pravo biti slobodan od bilo koje ideologije i sprječavati to da mu se nameće bilo koja, prenosi Direktno.hr.

Tako smo osuđeni na neograničen pojam tolerancije i toleriranje netolerantnih. Toleriranje ljudi koji primjerice imaju predrasude, netrpeljivi su i sl. No na koncu osuđeni smo na toleriranje netolerantnih koji su činjenično i argumentativno u krivu. Ljudi koji su doslovno U KRIVU. (rugamo se primjerice D. Trumpu, a država nam je prepuna „Trumpova”).

Imamo li ikakve dužnosti prema ljudima koji su u krivu? Svakako imamo dužnost prema sebi pokazati javno onome tko je u krivu da je u krivu. No, dugujemo li tim ljudima bilo što više od toga? Pokazati im pravi put? Usmjeriti ih? Docirati im? Soliti im pamet? Uglavnom NE (osim ukoliko nam to nije profesionalna dužnost).

Zašto ne? Jer oni su kao i mi jednaki, slobodni i punopravni članovi naše zajednice i kao takvi su odgovorni sami za sebe, svoje predrasude i pogreške. Neka budu sretni što ih oni koji su u pravu uopće toleriraju što je pomalo perverzan odnos jer, kako je pisao M. Walzer, tolerirati je znak nadmoći, a biti toleriran je znak nemoći.

Autor je prof.dr.sc. Kristijan Krkač

You may also like

0 comments