Doba došašća ili adventa, te doba korizme dva su pripremna razdoblja u kršćanskom životu. Korizma je vrijeme čišćenja za najveći kršćanski blagdan Uskrs, koji je ujedno i središnja točka kršćanske povijesti. Advent je pak doba pripreme za Božić, doba dobrih djela, zornice kod katolika označavaju jednu bliskost zajednice kada se crkve otvaraju vjernicima za čašu toploga čaja ili nečega sličnoga. Božić je svjetlo u zimskoj tami kojem se svi raduju.
Božićni običaji se često mijenjaju. Nekada je bilo nezamislivo čuti božićne pjesme prije samoga Božića. Kako se zbiva svojevrsna amerikanizacija običaja, već za vrijeme došašća mogu se čuti na radiju pjesme božićne tematike. Uostalom, jaslice su došle iz Italije, sam Franjo Asiški njihov je autor. Običaj kićenja bora tradicija pripisuje Martinu Lutheru, dok je adventski vijenac također došao iz njemačkih luteranskih krajeva. Luther nije autor bora, štoviše, prva generacija reformatora je uglavnom “počistila” stare božićne običaje, ali luterani su kasnije izmislili nove. Kod bora se primjećuje navedena amerikanizacija, pa tako na hrvatskoj Wikipediji članak nosi naziv “Božićno drvce”, što je protivno duhu hrvatskog jezika i tradicije, nikakvo božićno drvce, nikakva jelka, bor je jednostavno bor.
Uvoz običaja je vidljiv kod omiljenih svetoga Nikole i svete Lucije. Hrvatski krajevi pod utjecajem njemačke Austrije slave svetoga Nikola, dok krajevi pod utjecajem talijanske Venecije imaju svetu Luciju, kao donositeljicu darova djeci. Što nije loše, ako ste dijete i jedan vam je roditelj sa Sjevera, a drugi s Juga, dobivate duple darove.
Ono što je specifično hrvatsko i što je čudo u svjetskim okvirima i čime se treba ponositi je neizmjerno bogatstvo božićnih pjesama u svim krajevima gdje žive Hrvati, od Istre do Bačke, od Međimurje do Boke, preko BiH. Svaki hrvatski kraj ima svoje običaje, a nacionalna crkvena pjesmarica se ustalila poslije Prvoga svjetskoga rata. To je ono što mnogi narodi nemaju. Pjesme su spoj tradicije glagoljaštva, ali i činjenice da je narodni jezik bio važan i za hrvatske protestante. Hrvatska je zapadna zemlja po tome da je imala vlastitu reformaciju u 16. stoljeću, a jedan od najvećih europskih reformatora je sin hrvatske Istre, Matija Vlačić Ilirik.
U kršćanstvu puno toga počiva na pripremi, one uvijek postoje za razne sakramente i obrede. Traži sve uvijek određena razina obrazovanja za pojedine crkvene službe. Priprema je važan dio života. Bilo bi za očekivati da se političari i stranke se jednako tako spreme za dolazak na vlast.
Kukuriku koalicija je došla na vlast bez ikakve pripreme. Četiri godine eksperimentiranja uzrokovalo je nikad dublje društvene podjele, nikad gore stanje gospodarstva i egzodus oko 150 000 mladih i obrazovanih građana na Zapad. Legalnim putem, s putovnicama i radnim vizama. Ljudski kapital koji je Hrvatska izgubila pod Zoranom Milanovićem vrlo vjerojatno se nikada neće moći nadoknadati. Česte promjene ministara, još češće promjene politika odraz jednog dubokog protukršćanskog mentaliteta kojega posjeduje Milanović.
Iako ne sumnjam u dobre namjere MOST-a, jednako tako po svemu sudeći su krenuli u avanturu izbora bez ikakve pripreme. Dakle, kao primjer da MOST nije zapravo računao da će doći u poziciju moći svjedoči činjenica da primjerice program reforme javne uprave prigodno su “posudili” od OraH-a i njihovog pravnog gura Luke Kellera. Vjerujem da bi se moglo naći još dosta takvih primjera. HDZ je pak kasnio sa svojim gospodarskim programom bojeći se reakcija javnosti na moguće reforme.
Kao što možemo vidjeti, bilo bi dobro kada bi se praktični mali kršćanski običaji pripreme za blagdane i za razne obrede jednostavno prekopirali u politički život. Po svemu sudeći političari su propustili temeljno vjersko obrazovanje. Ali kada jedna cijela zemlja pati zato što nema programa i koncepata, zato što ne postoji vizija, onda je to više nego strašno. Ali, što je novih 150 000 mladih u emigraciji za hrvatske političare? Sitnica. Samo sitnica.
*Autor teksta je Mislav Miholek, magistar teologije i doktorand prava
