Elementarni postulat krajnje slobode jest svakodnevno odustajati od prava na uvredu. Naime, Ludwig von Mises je pisao kako samo ukoliko se svaki pojedinac uzdrži od toga prava, krajnja sloboda će postojati. S druge strane, kao realisti znamo kako takav ideal može dovesti do ozbiljnih društvenih anomalija sa dalekosežnim posljedicama. Anticipirao je to Karl Raimund Popper kada je lansirao svoj poučak o apsurdu toleriranja netolerancije.
Svjedoci smo, laka dostupnost informacijama, uzrokovana razvojem tehnologija, naviknula je čitalačko tržište na čitanje o činjenicama i pojavama koje su, ipak, periferne za određene teme. Tko je u sabornici s kime spavao, tko s kime pije kavu, gdje ruča ili kako izgleda u kupaćem kostimu, teme su koje govore ponešto o nekoj osobi, ali svakako ne bi trebale imati mjesta u političkim i ekonomskim redakcijama nekih medija, donosi blog Naimekajje.
Upravo je taj fenomen prije nekoliko godina u svojoj knjizi “Kult amatera” najavio Andrew Keen. Objasnio je kako će razvoj tehnologije, uz olakšanje profesionalnog bavljenja novinarstvom (poput brže dostupnosti materijala, bržeg kolanja informacija ili pak snižavanja troškova izdavanja medija), dovesti do anomalije koje će imati dalekosežne posljedice. Radi se o fenomenu kohabitacije voajera i gladi medija za bombastičnim sadržajima. Nazovimo tu pojavu, za potrebe ovoga teksta alternativnim špijuniranjem.
Predizborno, nalazimo se u ratu dva suprotstavljena politička tabora, možda žešćem nego li devedesetih kada su se dvije obavještajne struje obračunavale sa stranica pojedinih tiskovina. Samo, danas, stvari se odvijaju putem mrežnih portala, a manje na stranicama tiskanih izdanja, dok su voajeri danas više dobrovoljci, a manje nositelji obavještajnih iskaznica. Primjera je mnogo, navedimo neke, sastanak uglednog konzultanta s predsjednikom oporbene stranke, sastanak istog tog konzultanta sa strateškim partnerom tvrtke koju savjetuje ili sastanak obavještajca s novinarkom prije intervjua koji će dati upravo toj novinarki. Kao da bi nešto od toga bilo pravno suspektno, pa bi sud javnosti to trebao znati prije pravosuđa?
Popperijanski i kršćanski, sloboda jednog pojedinca završava slobodom drugoga pojedinca te bi se moglo legitimno postaviti pitanje ugrožavaju li alternativni špijuni slobode svoga “plijena”? Kako govorimo o javnom prostoru, prije će ipak biti da ugrožavaju vlastitu savjest, ukoliko im broj klikova nije zasjenio upravo tu odrednicu njihova čovještva.
U javnom prostoru nitko kome je stalo do slobode djelovanja pojedinaca ne bi trebao biti uvrijeđen ukoliko ga netko fotografira i nagađa o čemu je razgovarao sa sugovornikom, kao što nitko ne bi trebao biti uvrijeđen ukoliko mu se na stranicama portala i novina pobroje javno dostupne afere ili poslovi koje je obavljao. Pitanje savjesti alternativnih špijuna i medijskih djelatnika koji objavljuju aktere važnih tema u, ipak, perifernim situacijama, stvar je osobnog morala, a svako društvo koje je osobni moral propisivalo pisanim aktima i penalizacijom, završilo je u moru krvi.
Suprotno uobičajenom uvjerenju kako se kohabitacija čitanosti medija i alternativnog špijuniranja može podvesti jedino pod razvoj medijskog tržišta, pod glad za čitanošću, valja reći kako se ovaj fenomen hrani upravo suprotnim. Hrani ga kolektivističko shvaćanje politike i ekonomije, koje se manifestira u potrebi dokazivanja pojedinčeve pripadnosti pojedinim društvenim taborima. Sve u cilju borbe za veliki plijen, lukrativno upravljanje državom.
Jedini način za to promijeniti je potpuno izmicanje države iz uslužnih djelatnosti i ukidanje nepotrebnih upravljačkih pozicija, kao generatora lukrativnosti osvajanja vlasti. Također, državu valja izmaknuti iz sviju gospodarskih procesa, kako bismo ukinuli bankomate za kolektivističko nadmudrivanje. No, najvažnije provesti lustraciju na jedini način na koji je to danas moguće, preferencijskim glasovanjem i ukidanjem kolektivnog izbora pojedinaca putem stranačkih platformi.
Kada to napravimo, politički i ekonomski mediji će se početi baviti svojim poslom. Biti sud javnosti glede ideja, programa i poštenja pojedinaca te se prestati baviti alternativnim špijuniranjem, kao najnižim oblikom ljudske strasti. Čovjek, čovjeku ne mora biti vuk.
